Danas proslavljamo “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave” u znak sjećanja na proboj solunskog fronta 1918.
Bili su to dani ponosa i slave, dani kada su Srbi sa trbojkom i puškom u ruci pokazali da Austrougarska ma koliko bila velika i moćna neće uspjeti u svojoj namjeri da Srbiju okupira, a Srbe pretvori u svoje konjušare i sluge. Ono što nam kao narodu služi na čast pored sve iskazane hrabrosti je i činjenica da ni jedna srpska ratna zastava nije pala u ruke neprijatelja.
Nepun vijek nakon prvog svjetskog rata pred srpskim narodom bio je novi rat, po mnogo čemu ispostavilo se jednako krvav kao i onaj sa Austrougarskom. Bio je to rat koji nam je nametnut u procesu raspada bivše Jugoslavije, rat koji je trebao da poništi sve ono za šta su Srbi ginuli od Kolubare, Bregalnice pa do Cera i solunskog fronta.
Ponovo su Srbi sa puškom u jednoj i trobojkom u drugoj ruci 90-ih ginuli za svoju slobodu, slobodu za koju su borci od Slavonije 1991. pa do Košara i Paštrika 1999. dali sve.
Ono što se pitam kao i mnogi drugi, kako je moguće da smo kao narod došli do toga da nakon svih dobijenih bitaka u ratu izgubimo bitku u miru, bitku koja je trebala da obezbjedi državu dostojnu onih koji su se borili za nju, državu iz koje neće odlaziti oni koji su je stvarali, državu u kojoj prioritet neće biti kriminalci i ratni profiteri.
Postali smo narod koji umjesto trobojke drži u ruci bijelu zastavu, narod koji se predao bez ispaljenog metka, a kome smo se to predali ? Predali smo se političkim partijama, tajkunima, predali smo se pred najvećim šljamom ovog društva, predali smo se onima koji trobojku i srpsko jedinstvo koriste kao paravan za pljačku koja im se toliko osladila da bi za nju žrtvovali i tu trobojku i narod zajedno sa njom.
Kriminal i lopovluk kojim su obezbjedili svoje praunuke je toliko veliki da tolike trobojke koja bi sve to pokrila na žalost nemamo.