Imam ga! Imam ga! Povikao je Dragan Matić, stariji vodnik prve klase, operator praćenja ciljeva, u subotu 27. marta 1999. u 20.40. minuta.
Njegov glas kao pucanj odjeknuo je kabinom stanice za vođenje raketa sistema PVO “Neva”, na borbenom položaju kod Šimanovaca.
Energično je okretao točkić, kako bi odraz od 3 kilometara dalekog cilja doveo na sredinu svjetlećeg ekrana. Krst “nišana” poklopio se sa markerom. Odjeknula je komanda potpukovnika Zoltana Danija: “Cilj uništiti!” Raketni motor je zaurlao. Svega koju sekundu kasnije nebo nad Sremom, obasjala je svjetlost eksplozije, o trenucima kada je tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. godine srušen “nevidljivi” avion F117A.
Raketa koju je na današnji dan, prije tačno dvije decenije, ispalio Treći raketni divizion 250. raketne brigade PVO pogodila je svoj cilj. Te večeri oboren je ponos američkog Ratnog vazduhoplovstva-taktički bombarder F-117 A, poznatiji kao “noćni soko”. Vojska Jugoslavije srušila mit o nevidiljivom “noćnom sokolu”
Konstruisan je uz pomoć najsavremenije stelt tehnologije, koja drastično umanjuje radarski odraz ove letjelice. Vojska Jugoslavije jedina je armija na svijetu koja je oborila ovaj tip letjelice, srušivši mit o njegovoj superiornosti i nevidljivosti.
Obaranje F-117A, četvrtog dana bombardovanja Vojsci Jugoslavije, a posebno njenim PVO jedinicama koje su trpile najveći pritisak, ulilo je veliku dozu samopouzdanja. Ovaj događaj, za koji je svega kasnije za sat vremena saznao čitav svijet bio je snažna injekcija morala građanima SR Jugoslavije. Svjedočanstvo o dramatičnoj martovskoj noći u kojoj je u sremskom selu Buđanovci završen let “nevidljivog” aviona ostavio je potpukovnik Đorđe Aničić, zamjenik komandanta Trećeg raketnog diviziona PVO.
Zapisi iz ratnog dnevnika
– Na vatreni položaj stigao sam oko 20:30 – zapisao je potpukovnik Aničić u svom ratnom dnevniku koji je kasnije pod naslovom “Smena”, objavio kao knjigu: Ušao sam u kabinu pored lansirane rampe i sjeo na mjesto pomoćnika rukovaca gađanja. Tu je bio i komandant Zoltan Dani. Ciljeva u vazduhu bilo je na sve strane, ali na većim daljinama. Odjednom sam na radaru uočio cilj udaljen 23 kilometara. Kažem: “Dani, ovaj ide na nas”! Ciljevi su se približavali na petnaestak kilometara. Dani je naredio traženje cilja, a ja uključenje nišanskog radara. Tog momenta počela je igra mačke i miša…
Više od 10 sekndi, sjeća se Aničić, neuspješno su tražili cilj.– Ugledali smo ga na daljini od 14 kilometara – nastavlja Aničič: Lijepo se vidio na pokazivačima osmatričkog radara.
Točkići oficira vođenja škljocaju, operatori ga gube. Taman sam mislio da ni ovaj pokušaj neće uspjeti, kada je
stariji vodnik Dragan Matić uzviknuo : “Daj ga, Daj ga”! Dani je komandovao : “Cilj uništiti”, prva raketa je
krenula, poslije pet sekundi i druga. Na ekranu vidim eksploziju prve rakete. “Cilj je uništen”.
Na obaranje “nevidljivog” aviona F-117A, čuda američke tehnologije “potrošeno je” svega 23 sekunde!
U Buđanovce je pao u 20 časova i 42 minuta. Za njegovim komandama sjeo je američki potpukovnik Dejn Zelko.
Imao je pozivani znak “Vega 31” i pripadao je Osmom skvadronu 49. krila američkog vazduhoplovstva iz baze Holman.
Poslije udara rakete, Zelko je izgubio kontrolu nad avionom.
– Sjećam se da sam morao mnogo da se pomučim kako bih uspio da spustim ruke dovoljno nisko da povučem ručke za katapuliranje – kasnije je Zelko opisao ovaj događaj.
Pilot je spasen i evakuisan u Tuzlu, poslije višečasovne spasilačke akcije u kojoj je učestvovalo gotovo 20 američkih helikoptera i aviona.
Sudbina je tako udesila da se komandant Trećeg raketnog diviziona 250. brigade PVO Zoltan Dani, sretne sa pilotom čiji je avion oborio. Susret dvojice nekadašnjih neprijatelja bio je srdačan, a ovjekovječen je u dokumentarnom filmu “Drugi susret”.
Kavu to tehniku imaju Srbi!?
Prema Danijevim rečima, tog 27. marta 1999. godine svi su iznenađeno gledali vijest o obaranju F117A i mislili da SRJ ima tehniku nepoznatu za svijet.
– Imali smo ruski sistem 125 n Neva, bila je to dobro održavana ruska tehnologija s kraja šezdesetih koja je u Jugosaviju došla početkom osamdesetih – kazao je Dani i dodao da je ipak najvažnije bilo to što je borbena posluga bila maksimalno obučena.