Veliki ČOVJEK!
Pored kupovine potrepština, dao mu je i novac da prebrodi zimu.
Foto/Printscreen/YT
Smrt Halida Bešlića je potresla čitav region, a pored javnih ličnosti, mnogi ljudi koji nisu dio estrade oglašavaju se i govore o pjevačevim humanim djelima.
Legendarni pjevač uvijek je isticao da želi da ga pamte kao dobrog čovjeka, što je i uspio, a priče ljudi kojima je za života mnogo pomogao nastaviće da žive. Sada je na jednoj Fejsbuk stranici nepoznati čovjek otkrio kako mu je Halid pomogao u teškom periodu života.
– Kako mi je pomogao Halid Bešlić… Bilo je to davno, ali te dane pamtim kao da su juče bili.
Život nije bio lagan – troje djece, mala plata i stalna borba da se preživi iz mjeseca u mjesec. Radio sam koliko sam mogao, u firmi koja nije plaćala mnogo, ali bilo je to sve što sam imao. I taman pred zimu, jednog hladnog dana, pozove me šef u kancelariju. „Još danas radi, od sutra više ne trebaš dolaziti.
Nema posla.“ Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam izlazio iz fabrike. Kao da mi se cijeli svet srušio. Znao sam da me kod kuće čekaju djeca, i žena koja se trudi da sakrije brigu, ali ja sam znao – ništa nemamo. A sad ni posao. Ništa. Krenem kući, pješice, jer nisam imao za prevoz. Svratim u prodavnicu da kupim ono malo što smo mogli priuštiti – litar ulja, malo soli i pet kila brašna. Toliko mi je žena rekla da donesem. Izlazim iz radnje, ruke mi se tresu, glava puna briga. Pješačim dalje, blatnjavim putem, dok mi se suze same skupljaju u očima. U jednom trenutku, čujem auto kako se približava. Okrenem se, mahnem rukom – možda neko stane. I stvarno, zaustavi se auto – započeo je priču gospodin.
Sjednem unutra, sav prljav i iscrpljen. Vozač me pogleda i pita: „Znaš li ti mene?“, kažem: „Ne znam, gospodine.“On se nasmije, onako toplo, kao da mi je poznat odnekud
. Upita me gdje idem, i ja mu polako ispričam sve – da sam ostao bez posla, da imam troje djece, da sam danas kupio samo ono malo brašna i soli. Gleda me, klimne glavom, i bez riječi skrene pred veliki market. Kaže: „Sačekaj me ovde, brzo ću ja.“ Uđe unutra i nakon nekog vremena vraća se s punim kolicima. Stavlja sve to u gepek i kaže: „Hajde, idemo da te odvezem kući.“
Kad smo stigli, kaže: „Uzmi, sve ovo je tvoje.“ Otvorim gepek, a unutra hrane i potrepština – više nego što sam mogao zamisliti. Tad više nisam mogao da izdržim. Pukao sam. Suze su same potekle, onako muški, tiho. A onda on izvadi i nešto novca, pruži mi i kaže: „Evo, da prebrodiš ovu zimu dok ne staneš na noge.“
Bio sam u šoku. Sve mi je djelovalo kao san. Pitam ga drhtavim glasom: „Reci mi, molim te, ko si ti? Da znam kome da zahvalim.“On se nasmije, onako skromno, i reče: „Ja sam Halid Bešlić, pjevač.“ Samo to. Sjeo je u auto, mahnuo mi i otišao. A ja sam stajao na kapiji, u snijegu koji je tek počeo da pada, gledao za njim i mislio: „Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu“. Tog dana nisam samo dobio hranu i novac. Dobio sam nadu. Dobio sam vjeru da se dobro vraća, i da još postoje ljudi koji pomažu iz srca, bez da traže išta zauzvrat. Nikad mu to neću zaboraviti. Zahvalan sam mu dok god dišem – napisao je on u objavi, a prenosi Alo.rs