ISPOVIJEST
Otišao sam u Njemačku s uvjerenjem da rad znači sigurnost, a sigurnost znači bolji život. Nisam tražio luksuz, samo normalan život od svog rada.
Radio sam pošteno, bez izmišljanja, bez glume – i baš tu sam se prvi put zapitao: ima li ovo smisla?
Plata mi je bila oko 3.000 eura, što mnogima zvuči kao san.
Ali kad se sve sabere i oduzme – stanarina, režije, hrana, prevoz – ostane ti tek toliko da preživiš do sljedećeg mjeseca. Ne živiš, nego računaš. Svaki odlazak u prodavnicu je matematika, svako „hoću“ se pretvori u „mogu li“.
Najviše me umorilo to što život prolazi, a ti stalno govoriš sebi: „Još malo, izdrži.“ Izdrži godinu, izdrži dvije, izdrži kredit, izdrži ugovor. A kad pogledaš iza sebe – godine su otišle, a ti si i dalje u istoj tački.
Ne kažem da je Njemačka loša zemlja. Nije. Uređena je, sistem funkcioniše, ali taj sistem ne pita kako si, nego da li radiš. Ako nemaš bar 3.500 eura, onda si stalno na ivici – ne siromašan, ali ni slobodan.
Zato sam odlučio: vraćam se kući. Otplatit ću kredit za automobil i idem nazad. Ne zato što sam propao, nego zato što sam shvatio da novac nije vrijedan ako nemaš mir. Radije ću zarađivati manje, ali znati gdje sam, s kim sam i zašto radim.
Ovo nije poraz. Ovo je izbor