Kad joj je muž ostao nepokretan, a dijete gladno, nije birala jadikovanje, već masku – doslovno.
Priča Bahije Suleimani nadilazi granice siromaštva, pola i zakona. Bez škole, bez krova nad glavom, bez podrške, ali sa ogromnim srcem koje je kucalo samo za jedno – preživeti zbog svoje porodice.
Kad joj je muž ostao nepokretan, a dijete gladno, nije birala jadikovanje, već masku – doslovno.
Skinula je veo, obrisala identitet i postala građevinski radnik koji nosi vreće cementa, miješa malter i šeta po skelama kao svaki drugi muškarac. U očima svijeta, ona više nije bila žena. Bila je ruke koje rade, noge koje trče i leđa koja ne smiju da se slome.
Prve sedmice su bile noćna mora, skrivanje svakog gesta, svakog pogleda, napor da dublje govori i hoda “muški”, u čizmama koje su ranjavale stopala, ali čuvale iluziju. Bahijino pravo ime više nije bilo bitno. Bila je samo radnik u svijetu koji bi je odbacio da zna istinu.
Ali, svijet joj nije ostao dužan. Kada su troškovi postali nepodnošljivi, a život supruga visio o koncu, Bahia je prodala svoj bubreg. Ne u nekoj bolnici u kojoj se zahvaljuju na donaciji. Ne uz zahvalnicu, već u tišini, daleko od očiju koje bi možda znale da je samohrana majka, prerušena žena, radnik na izdisaju.