Ovaj put, portalu „Aloonline.ba“ javila se neutješna majka Marica Radovanović koja je izgubila tridesetšestogodišnjeg sina. Igor Radovanović preminuo je na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske (UKC RS).
Maričine ruke su zauvijek ostale prazne. Ova majka više nikada neće imati „providan dan“, jer pitanja, sumnje, zašto i kako je njen sin umro, ne daju joj mira.
– Moj sin, Igor Radovanović, imao je 36 godina i radio je u Sloveniji. Vikendom je dolazio kući. Taj petak, kada je došao, osjećao se malaksalo i rekao je supruzi da osjeti da ima temperaturu koja se javila dva dana ranije, ali ju je uspijevao skidati. Po danu bi nestajala, noću bi se vraćala. Pojeo je supu, mandarine, večerao, ali malaksalo se osjećao do ponedjeljka. Tada je otišao u hitnu u Derventu gdje su mu dali infuziju i kiseonik i rekli da ode u Doboj da snimi pluća. Infuzija ga je dosta popravila, izašao je napolje kao da mu nije ništa i rekao da ne bi ni išao u Doboj da snima pluća. Njegov otac mu je rekao da ode i da se pregleda zbog sebe. Dvoumio se, i bi i ne bi, ali su na kraju ipak otišli u Doboj. Moram naglasiti da Igor nikad nije bio bolestan, pa nije ni zub izvadio. Doktoru je išao samo na sistematski pregled, a i to je sve radio u Sloveniji jer je imao njihovo osiguranje. Dakle, potpuno svjestan, komunikativan, na svojim nogama otišao je u bolnicu. U Doboju ga je pregledao ljekar Vlado Savić i još jedna doktorica, dali su mu antibiotike i kazali da za pet dana dođe na kontrolu – počela je za „Aloonline.ba“ Igorova majka, Marica Radovanović.
Mama, gdje je bato ostao, na kojem odjelu?
– Antibiotici mu nisu pomogli pa se ponovo javio u hitnu. Odatle su ga poslali za Doboj, jer su mu oni propisali terapiju. Tamo je snimak pokazao da ima obostranu upalu pluća. Mi nikada nismo vidjeli taj snimak. Hospitalizovan je na plućnom odjelu. Sutradan ujutru me zove kćerka i kaže: Mama, gdje je bato ostao, na kojem odjelu? Ja kažem na plućnom. – Kako na plućnom, mama. Bato nije na plućnom, već na intenzivnoj njezi, on ima koronu. Niko nam to nije javio. Muž i snaha odmah sjednu u auto i za Doboj. Vidjeli su Igora kroz staklo, bio je na kiseoniku, pričao. Kada su njih dvoje došli, doktori su mu dali njegov mobilni telefon koji je bio u sefu, jer su rekli da zbog aparata ne može biti kod njega. Napisao je supruzi poruku, rekao joj šta da javi u Sloveniju, čak je napisao i pismo i nacrtao nešto za djecu. Pored njegovog kreveta je stalno bio doktor Slaviša Ćelić. Igor je konstantno pokušavao nešto da kaže i zbog toga je nešto pokazivao rukama, ali nije uspio. Moj suprug je na to rekao ljekaru da Igor hoće nešto da kaže, te da ga upita šta želi reći. Doktor je na to samo kazao: Ma ništa, ništa, nije bitno. Suprug Igoru rukom pokaže da li je O. K., u redu, kako je, a Igor samo odmahuje rukama. Dan poslije toga, ni nepuna 24 časa kasnije, srijeda ujutru, kćerka saznaje da je moj sin priključen na respirator. Sve što su radili, radili su po noći, jer su znali da po danu dolazi porodica. Nisu nas obavijestili ni o tome da je priključen na respirator, a da potpišemo za vještačka pluća su nas mogli zvati – rekla je Marica.
– Ponovo opet za Doboj. Vidjeli smo ga kako leži na stomaku. Rečeno nam je tada: Možete vi tu stajati čitav dan, on je intubiran i u nesvjesnom stanju. Pitali smo doktora Ćelića zašto je stavljen na respirator, a on je rekao da je Igor bio nemiran, da je čupao kiseonik i skidao masku sa sebe i da su ga morali intubirati, ali je naglasio da se ne sekiramo jer je i on preživio koronu, Igor je mlad i zdrav pa će se izvući. Moji su povjerovali u to, još su mu dali novca i molili ga da pomogne.
– U četvrtak zovu da potpišemo dozvolu da se priključi na vještačka pluća. U toku noći se stanje pogoršalo, dolazi dr Peđa Kovačević iz Banjaluke koji će ga prebaciti na UKC. Tad je sa respiratora ponovo skinut na kiseonik, tako je u pratnji otišao za Banjaluku. Kada smo čuli da će ga prebacivati, pitali smo ima li šanse za transport negdje dalje, jer je svakako imao slovenačko osiguranje. Rečeno nam je: Da ga voze u Ameriku, isto tamo imaju kao i ovdje, zadnja opcija su vještačka pluća. Odmah u petak su ga priključili na vještačka pluća i tu kreću teška borba i teška drama. Nikada više nismo mogli doći do doktora Kovačevića, ni telefonski. Osam dana je bio na ECMO aparatu, davala mu se i krv. Osmog dana je skinut sa ECMO aparata i ponovo vraćen na respirator. Rečeno nam je i to su nam stalno govorili, kao papagaji, stanje je stabilno, ne ide ni nabolje ni nagore. Tako stalno, to je to. Nekad se predstave, nekad ne. Sjećam se da je bila neka Vedrana koja je bila katastrofalna i neljubazna. Čuli smo za injekcije koje se nabavljaju u Sarajevu, pitali smo ih za njih. Rekli smo da ćemo mi sve nabaviti i donijeti, na to su rekli da ne treba ništa, da sve imaju i rade šta je u njihovoj moći. Kazali su da su ga počeli buditi, ali od prvog puta nikome ne uspije pa će pokušati opet.
Kada je zahtjev bio gotov, rečeno nam je da je dobio sepsu i da krvari iz nosa i usta
– Jedan dan su nam rekli da će morati da urade operativni zahvat grla. Rečeno nam je da moraju to uraditi, da je Igor mirovao 20 dana, nije žvakao, glava nije pomjerana te da ne mogu otvoriti usta. Tada su naveli da postoji mogućnost da moj sin dobije bolničku bakteriju, a kada je zahtjev bio gotov, javili su nam da je dobio sepsu. Nakon toga mu je prodrla krv na nos i na usta. Rekli su da ne znaju od čega i šta se desilo, ali prate. Krv iz nosa su sanirali, iz usta još malo ide. Taj zahtjev je rađen u subotu, a nama su kazali da je rađen u utorak. Počeli su mu otkazivati i bubrezi, pa su ga stavili na dijalizu. Sve se odigralo za tri-četiri dana. U srijedu je moj sin umro – istakla je neutješna Marica.
Smatram da su ljekari odgovorni za smrt mog djeteta
– Nije mi nikako jasno, moj suprug, snaha, dvoje djece i to sin od godinu dana pored kojeg je moj Igor ležao, niko od njih nije dobio koronu. Svi su odmah otišli da se testiraju, jer su se prepali da imaju kovid, a kompletni nalazi su bili uredni i test je bio negativan. Nije to nikakva korona, Igor je izliječen od kovida nakon desetak dana. Smatram da su ljekari odgovorni za smrt mog djeteta, to je definitivno njihova greška. Držali smo se za slamku spasa, jer nam je rečeno da se ne misli da će preživjeti, ne bi ga ni vozili za Banjaluku. Krivim doktore za smrt svog sina, oni su ga uništili i ubili moje dijete. Da li lijekovima, da li tim operativnim zahvatom… Moje dijete je bilo zdravo, na nogama otišlo u bolnicu, svjesno. Nije ni kašljao. Kamo sreće da ga nismo odvezli doktorima. Na UKC-u su bili toliko neljubazni, teško im je bilo reći informacije. Pa moj sin je čak i 36. rođendan dočekao u bolnici. Kad je ponovo vraćen na respirator, rečeno nam je da će ga sad početi buditi, da će onda ići drugačiji tretman, da ide sa tog odjela, a nakon toga, kad se krene oporavljati, ići će i u banju. Stvarno smo mislili da će naš Igor preživjeti. Da smo znali, ne bismo dali da ikad ide na respirator. Vratili bismo ga kući iz bolnice. Ako je već morao da umre, onda neka umre kod svoje kuće jer one patnje… ma, ne daj Bože nikome, eto, sreća samo što je spavao.
Voljela bih da ja nisam u pravu, ali mislim da sam u pravu sto odsto. Smatram da su oni uništili moje dijete. Mijenjali su terapije, a i ko sve ne radi kao medicinar, osoblje je nikakvo. Džaba i od aparata koje imaš, ako ti ne znaš rukovati njima. Nemoguće je da su svi pacijenti isto bolesni, nemoguće je da svi imaju iste simptome, da svi prolaze isti proces… Svakog pacijenta isto liječe, sve je isto, ništa se ne preduzima da se tome stane na put. A i kad vide da je pacijent loše i da oni ne mogu dalje, dužnost im je da pacijenta transportuju negdje dalje. Toliko sam izgubila povjerenje u tu medicinu, to je sve korumpirano… Muči me i uvijek će me mučiti da li je moj sin umro od korone, operativnog zahvata koji su mu radili ili od čega već… Ja samo tražim istinu o svom sinu.
Jedva smo pronašli tijelo mog sina
– Dogovoreno je bilo da u četvrtak ujutru čovjek pogrebnim vozilom ide u Banjaluku. Prije nego što je otišao, snaha je nazvala da pita gdje se nalazi tijelo mog Igora. Nazvala je Intenzivnu i tamo su joj rekli da je ležao kod njih dva sata poslije smrti i od tada nije na njihovom odjelu te da oni više ne znaju ništa. Snaha pita kako ćemo mi onda znati, može li se ikako objasniti gdje se nalazi, koja mrtvačnica… Ništa oni ne znaju. Onda je pozvala svoju prijateljicu koja je medicinska sestra, zamolila je za pomoć, jer nismo znali gdje je Igorovo tijelo. U međuvremenu smo zvali i Vrbanju, rekli su nam da takva osoba nije dovezena. Jedva smo pronašli tijelo mog sina… Snahina prijateljica nam je kazala da je Igor na Patologiji. Šokirali smo se, jer šta će on tamo? I to je Igor 24-25 sati bio na patologiji. Zar se obično ne voze tijela u mrtvačnicu? Snaha nazove Patologiju, oni njoj kažu što ste digli paniku? Rekla im je na to: Pa sigurno Vas zovem zato što mi je muž živ i zdrav. Nakon nekoliko sati smo preuzeli Igorovo tijelo… – zaključila je za „Aloonline.ba“ Marica Radovanović.
Izvor: Aloonline.ba