U slučaju da Savjet bezbjednosti UN, zbog blokade Rusije, ne bude u mogućnosti da obnovi mandat EUFOR, koji ističe u novembru, moramo da imamo rezervnu opciju, izjavio je američki državni sekretar, Entoni Blinken.
Blinken nije jedini zapadni političar koji je već počeo da „izražava zabrinutost“ zbog toga ko će se brinuti za primjenu vojnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma u BiH.
Do pred kraj prošle godine to pitanje niko nije postavljao jer se podrazumijevalo da vojna misija EU (Altea) ima podršku kompletne međunarodne zajednice, jednako kako je imala 2004. godine kada su preuzeli brigu od NATO snaga SFOR. Međutim, zaoštravanje odnosa na relacij Rusija – Zapad, koje se odrazilo i na BiH, krajem 2021. prvi put je postavilo pitanje hoće li EUFOR ostati u BiH.
Bivši vojni predstavnik BiH pri NATO, Alija Kožljak, tada je izjavio da bi, u slučaju da EUFOR ode iz BiH, mandat očuvanja bezbjednosti preuzeo NATO.
Možda baš zbog toga na kraju je u Njujorku produžen mandat EUFOR, ali je zato izostala rezolucija kojom se potvrđuje mandat Kristijana Šmita u ulozi visokog predstavnika u BiH. Međutim, međunarodni odnosi su se u međuvremenu drastično promijenili, te je logično pitanje šta nas čeka u novembru i koja je to rezervna opcija koju nagovještava Blinken. Da li se možda misli na najavljenu rezoluciju Generalne skupštine UN koja relativizuje pravo na veto stalnih članica SBUN?
Neven Anđelić, profesor međunarodnih odnosa na Regents univerzitetu u Londonu, naglašava da je puno mogućih spekulacija šta će se do isteka mandata EUFOR desiti u Ukrajini i Rusiji. Kako kaže, jedina sigurna stvar je da će se u BiH rusko potencijalno blokiranje produženja mandata EUFOR iskoristiti za još jedno umjetno kreiranje krize.
– Kriza bi bila umjetna jer zamjena za EUFOR bi bio NATO, koji je već prisutan u BiH. Kada je počela misija EUFOR, u principu su stare trupe ostale uz dodatak nekih članica koje nisu u NATO, čak ni u EU. Dakle, polemika je oko slova u nazivu misije. Od 1995. godine NATO je pod raznim imenima prisutan u BiH i nadgleda stabilnost – kaže Anđelić za Srpskainfo.
Kada je SFOR kreiran, prisjeća se Anđelić, Rusi su insistirali da jedna trećina trupa bude njihova u ukupnom broju od oko 60.000.
– Nikada broj ruskih vojnika nije dostigao niti hiljadu, skupa s Ukrajincima, što je ironija iz današnje perspektive. SFOR je zato na vrhuncu prisutnosti imao tek nešto preko 40.000 vojnika u BiH. Kada je tadašnja Makedonija priznala Tajvan 1999. godine, Kina je u Savjetu bezbjednosti počela blokadu aktivnosti UN na Balkanu. NATO je, bez obzira na to, intervenisao protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Dakle, NATO je pokazao da je glavna snaga na Balkanu, da kada odluči tako, ne treba im niti Savjet bezbjednosti i svaka diskusija o tome unutar BiH ništa neće promijeniti, osim izazvati nepotrebnu krizu. Filozofska su pitanja o tome šta bi bilo u idealnom svijetu, a šta je realan odnos snaga. Ukratko, mnogo buke bi moglo biti ni oko čega – zaključuje Anđelić.
Zamjenik ministra odbrane BiH, Mirko Okolić, kaže da je rano bilo šta govoriti o tome hoće li biti produžena misija EUFOR ili ne. Smatra da se, umjesto toga, treba baviti suštinskim stvarima, a to je kako da stvorimo uslove u BiH da nam više nisu potrebne bilo kakve strane misije.
– Mislim da je to priča iz sfere visoke politike i da je rano o tome pričati. Do isteka misije ima dosta vremena; o tome će raspravljati tamo gdje se sada već raspravlja i vjerujem da će to biti završeno na zadovoljstvo svih građana BiH. I svih naših prijatelja u svijetu. Što se tiče Republike Srpske, ona putem svojih predstavnika apeluje na sve u BiH da se ne govori o bilo kakvim nemirima ni o ratnim opcijama, nego da mi sami poredamo stvari onako kako bi bilo najbolje za sve u BiH. Ukoliko do toga ne dođe, nama je najmanje bitno ko će nam biti „tutor“, jer smo ga mi prizvali nedjelovanjem u smislu da BiH funkcioniše onako kako bi trebalo – kaže Okolić za Srpskainfo.
Vladimir Lukić, član delegacije RS u Dejtonu, tvrdi da se u ovom slučaju treba vratiti onome što piše u Dejtonu.
– Jedina zelena grana za koju se možemo uhvatiti jeste Dejtonski sporazum. Sve ono šta je neko rekao, šta je obećao neko, to je… da ne pričam šta – kaže Lukić.
A u Dejtonu, odnosno u Sporazumu o vojnim aspektima mirovnog rješenja, pominje se samo NATO i njihova tadašnja misija IFOR.
– Podrazumijeva se i daje saglasnost da NATO može uspostaviti takve snage koje će djelovati pod vlašću te podložno vođstvu i političkom upravljanju Sjevernoatlanskog savjeta (NAC) kroz zapovjedničko uređenje NATO. Podrazumijeva se i daje saglasnost da druge države mogu pomoći u provedbi vojnoga aspekta ovog Aneksa, ali u sporazumu s NATO – piše u Dejtonu.
Dakle, svaki drugi vojni angažman u BiH, hipotetički Rusije, morao bi da bude dogovoren sa NATO, što je nakon rata u Ukrajini postalo nezamislivo.
KLJUČNA RAZLIKA
Sve do 2004. u BiH je poslije rata bila misija IFOR, pa SFOR, ali je NATO nakon toga zadržao samo štab u Sarajevu, dok je ključnu ulogu za čuvanje bezbjednosti predao EUFOR, u skladu sa tadašnjom politikom EU o jačem angažmanu u BiH.
O tom dogovoru su EU i NATO obavijestili SB UN pismom 19. novembra 2004. Sve je popraćeno Rezolucijom 1575 u kojoj, između ostalog, piše da su i EU i NATO „pravni nasljednici SFOR“ u ispunjavanju misije iz mirovnog sporazuma.
Ključna razlika je što u sastavu EUFOR, naravno, nema američkih vojnika, dok bi u slučaju da to budu NATO trupe, hipotetički, svi mogli da budu Amerikanci.
Izvor: Srpskainfo.com