Zoran Milanović poput Alije Izetbegovića nekada, do podne u Srbima vidi saveznike, a od podneva žali što ih HV nije vojno uništio, no pravo pitanje je da li je HV mogao jedan metar dalje od onoga što je politika na žalost zacrtala te 1995. ? Probali su, a evo kako su tada prošli.
Osokoljeni uspjesima u akciji Oluja u kojoj su krajiški gradovi padali kao kula od karata, a hrvatska vojska kao po pravilu ulazila u prazne gradove HV je krenuo dalje sa ciljem slamanja Republike Srpske.
18. septembra 1995. HV pokreće operaciju Una 95 u kojoj je prelaskom rijeke Une pokušala zauzeti prostor Novog Grada, Kozarske Dubice i Kostajnice, te se spojiti sa jedinicama Petog korpusa ARBiH.
Za napad su angažovane jedinice zbornih područja Zagreb i Bjelovar te pripadnici prve i druge gardijske brigade.
Prvog dana operacije hrvatske snage su djelimično uspjele prijeći Unu između Dubice i Novog Grada, međutim vrlo brzo dolazi do konsolidacije redova VRS-a koja kreće u snažan kontra udar pri čemu nanosi ogromne gubitke hrvatskoj vojsci.
Operacija Una je obustavljena i Hrvati su krenuli u panično povlačenje prilikom čega ih se određen broj utopio u nabujaloj rijeci Uni.
Neuspjeh je brzo zataškan, a linije odbrane Vojske Republike Srpske su ostale čvrste na tom području sve do potpisivanja Dejtona.
Morao bi Zoran Milanović znati da je ovo Hrvatima bio drugi put da su se iz Republike Srpske vraćali plivajući. Prvi put se to desilo još ratne 1992. kada su regularne jedinice Hrvatske vojske prešle preko Save u Posavinu uz Ustašku pjesmu “Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana”, a samo nekoliko dana nakon toka u jakom udaru srpske vojske u akciji “Koridor 92” vratili su se na hrvatsku stranu preplivavajući rijeku Savu.