Sve se odigralo u okolini Višegrada 1992.
Našli smo se u okruženju srpskih snaga i nismo imali puno izbora, moja četri druga odlučuju da se probaju probiti iz obruča, što je u tim okolnostima bilo nemoguće, ja sam odlučio da se predam. – Započinje priču Nihad.
Sa podignutim rukama u vis sam izašao iz jednog šumarka i krenu ka grupi srpskih vojnika, jedan mi je odmah rekao ne boj se neće ti faliti ništa, što mi je moram priznati u tim momentima dalo neki prijeko potreban mir.
Međutim sve se mijenja kada smo stigli do njihove komande udaljene nekih 15-20 minuta udaljene od mjesta gdje sam se predao.
Dolazimo pred neku kuću, gdje po izlasku iz vozila prilazi jedan od vojnika i kaže grupi momaka koji su me doveli “Šta ste ga koji k… dovodili, što to niste tamo završili ?
Dobijam jedan udarac sa leđa i padam, ali tu počinje komešanje i svađa među njima, jedan od vojnika galameći govori “Nismo se borili i zarobljavali ga da bi se ovdje vi nad njim iživljavali, pi…. li vam materina. Razmjenićemo ga za nekog od naših.
Međutim ovi ne odustaju, čuo sam da repetiraju puške podigao glavu i vidim gotovo je uperene su u mene.
Jedan vojnik staje ispred mene i kaže “Prvo ćete morati mene”, nastade muk. Jedan od ovih koji su me željeli ubiti reče i tako sam i saznao ime vojnika koji mi je spasio život, “Radoslave skloni se ubiću i tebe i njega”.
Na svu sreću Radoslava podržaše još 3-4 vojnika što je moj život produžilo taman toliko koliko je trebao, zaustavlja se džip i izlazi kako sam tada shvatio neki njihov komandir, koji je odmah naredio da me sprovedu u obližnji improvizirani zatvor, gdje sam proveo četri dana nakon čega sam razmijenjen za jednog njihovog borca.
Radoslava nisam više nikada vidio, iako sam pokušavao saznati bilo šta o njemu nisam uspio.