Italijanka Snježana sa suprugom Revertom, Nijemcem kojeg je upoznala u Austriji, uživa uz tursku kafu i vatricu u kaminu u svom rodnom selu na sjeveru BiH. Nije ovo tema iz nekog herc romana, nego stvarni život.
Mjesto zbivanja Štivor, opština Prnjavor, Republika Srpska.
Snježana Emanuela Linke Dalšašo (55) jedna je od sedmadesetak mještana Štivora. I njeni, kao i preci njenih komšija, prije 140 godina došli su iz sjeverne Italije u ovaj kraj i to, nećete vjerovati, trbuhom za kruhom.
Vrijedni Itaijani sjevernjaci stvorili su Štivor, selo koje danas mnogi zovu Mala Italija. Selo u kojem nema siromašnih.
Posljednjih godina mnogi Štivorčani putuju u suprotnom pravcu – natrag u pradomovinu. Ali, neki se i vraćaju.
– Živjela sam i ja u Italiji i u Austriji, pa sam se vratila. Suprug i ja otputujemo svake godine u Austriju i NeOvo je moj zavičaj, ovde sam srećna – kaže Snježana Emanuela.
I njen suprug Revert Linke (63), Nijemac iz Bremena, postao je pravi Štivorčanin, mada ne govori ni srpski, ni italijanski. Ali razumije, „bajnae ales“, skoro sve. Sam ide u prodavnicu: da prošeta, kupi namirnice i da se vidi sa komšijama.
– Ovdje je moj dom, moja porodica. Štivor me podsjeća na moj zavičaj, kakav je bio nekad, dok sam kao dijete živio sa roditeljima na imanju, gdje smo imali kuću, koke, svinje. Danas je život u Njemačkoj drugačiji. Nije to za mene – kaže Revert.
U Njemačkoj ima kćerku jedinicu. Unučiće nema, ali ne mari, on je deda unucima, koje je dobio „u paketu“ sa suprugom. Imaju ih dvoje, često im dolaze u posjetu.
Štivorčani kažu da je „Švabo Linke“ prava ljudina. I majstor: što očima vidi, rukama stvori. Sam je, uz pomoć supruge, napravio kamin u njihovoj, pod konac skockanoj kućici, koju su podigli pred stare kuće Dalšašovih, na porodičnom imanju.
Imaju puno cvijeća, pet pasa, brinu i o drugim, napuštenim psima… Sve u svemu, idila.
– Znala sam da će mog supruga prihvatiti i komšije i rođaci. Mi smo ovdje svi povezani i izmiješani. Eto, moj otac je bio Italijan, majka Srpkinja, pravoslavka, jezik mojih predaka je italijanski, a maternji mi je srpskohrvatski – kaže Snježana Emanuela.
Njena strina, ili kako u Štivoru kažu „zija“, Mira Dalšašo (77), rođena Moreti, malo se mršti na ono „Emanuela“.
– Nije njoj to pravo ime, sama ga je sebi nadjenula. Ona je Snježana. A ja sam Mira, iako sam Italijanka i po mami i po tati, ali sam rođena 1945. godine, kad je došao mir – priča zija Mira.
Dan počinje kafom kod Linkeovih. Čim ustane, Snježana pogleda kroz prozor, da provjeri da li je strina razgrnula zavjese. Ako jeste, znači, sve je u redu, ustala je. I to je znak da se pristavi džezva.
A uz kafu, zna se, listanje albuma sa crnobijelim fotografijama i dugi razgovori o mladosti, selu, igrankama. Dvije žene pričaju, her Linke pozorno sluša.
Istorija porodice Dalšašo u Štivoru počinje kada je u ovaj kraj, iz Trentina u Južnom Tirolu u Italiji, došao Snježanin pradjeda Đovani
Negdje u isto vrijeme u Štivor su iz starog kraja došla oba djeda zija Mire.
Mira je, kaže, imala 11 braće i sestara i svi su spavali u jednoj sobici sa vratima na kojima je bilo razbijeno staklo. Dobra prilika da se s večeri iskrade i ode u selo, na igranku.
– Kad krenemo sa igranke, pjevali smo, ulicom, stare pjesme, koje smo naučili od naših djedova i baka – priča Mira.
Štivor je bio decenijama, pravo selo veselo. Pjevalo se kad se krene u crkvu i kad se vraća sa ponoćke i kad se radi u polju i vinogradu. Skoro svaki Štivorčanin i Štivorčanka su svirali po neki instrument: bugariju, tamburicu, prim, harmoniku. Svi su bili samouki muzičari. Savke nedjelje su pravili igranke po dvorištima!
Ali, početak nije bio veseo.
Godine 1882. italijansku regiju Trentino zadesila je katastrofalna poplava, praćena odronima i klizištima. Trentino je, kao i današnja BiH, bio dio Austrougarske, pa je carska vlast odlučila, a postradali mještani prihvatili, da krenu u seobu.
U blizini Prnjavora dobili su nešto zemlje, uglavnom šume, koju je valjalo iskrčiti, a potom se skućiti.
O toj velikoj seobi svjedoči i freska u štovorskoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja. Sav kamen za izgradnju te crkve dovezen je iz Dolomita, iz postojbine štivorskih Italijana.
Italijani su u ove krajeve donijeli vinovu lozu, svoja jela poput paštašute, svoju vjeru, jezik, običaje. Od prvog dana su gradili dobre odnose sa pravoslavcima i drugim komšijama, sa kojima nikad, pa ni u tri rata, koja su zajedno pregrmili, nisu imali problema.
Najveći procvat selo je doživjelo u socijalističkoj Jugoslaviji. Ovde je 1991. živjelo oko 500 stanovnika, a Štivor je bio pun omladine.
Danas je mještana sve manje i sve su stariji. Pošto imaju dvojno državljanstvo, i BiH i Italije, u potrazi za poslom mladi odlaze u staru domovinu. U novoj domovini ostaju stari, ili se vraćaju oni koji su u EU zaradili penziju.
Upravo zato, preduzetni Štivorčani su odlučili da u svom mjestu izgrade dom za stare.
– To nam najviše treba – kaže Franjo Rover, mještanin Štivora, koji je predsjednik Udruženja Italijana Prnjavora i Saveza nacionalnih manjina RS.
I objašnjava: dom će izgraditi prepravkom i proširenjem nekadašnjeg Vatrogasnog doma, u kojem nikad nije bilo vatrogasaca, na zemlji Katoličke crkve.
Novac za izgradnju i opremanje, a računa se da će za to trebati oko milion maraka, doniraće italijanska regija Trentino. Neće im biti prvi put da obilato časte zemljake u Štivoru.
Regina Montibeler (71), koja živi u kući pored budućeg staračkog doma, nada se da se ona i njen suprug Emilio neće morati da se presele u taj dom. Ali, nikad se ne zna.
Godine idu, a njih dvoje žive sami, iako imaju troje djece i sedmoro unučadi.
– Svi su se oni odavno odselili i žive svoje živote. A nas dvoje, onako, po starački. Ne idemo nikud, samo do prodavnice, ili u Prnjavor, kad trebamo u banku ili kod doktora – priča Regina.
Tako živi i većina njenih komšija. Sve je više novih, lijepo uređenih kuća, koje su puste i zaključane. A sve manje djece.
U Osnovnoj školi „Petar Kočić“ u susednoj Šibovskoj, prij samo šest godina nastavu je pohađalo dvadesetak đaka iz Štiovora.
Danas je ta knjiga spala na dva slova: braću Slavena i Sandra Sigismundija.
Njihovi roditelji, Vesna i Mario Sigismundi, imaju petoro djece. Uz Slavena (10) i Sandra (13), tu su i stariji sinovi Viktor (16) i Rino (18) i kćerka Marija (21).
Roditelje nismo zatekli u Štivoru. Mama Vesna je bila negdje na drumu, za volanom: valja razvesti toliku djecu u školu, na sekcije, treninge. A tata je, naravno, u Italiji, tamo radi, specijalizovao se za opremanje fudbalskih terena.
– Vjerovatno ću i ja odseliti u Italiju, čim završim automehaničarski zanat u Prnjavoru, tako sam odlučio. Već sam bio u Veneciji, Vićenci i Trstu, lijepi su to gradovi, lijepo je tamo živjeti. Pasoš imam, znam italijanski – kaže Sandro Sigismundi.
Voli on i svoje selo, i stare običaje, eto pre dvije godine, kad su poslednji put održane, učestvovao je na tradicionalnim pokladnim maškarama. Bio je klovn.
Lijepo je, kaže, njegovo selo, ali Italija je ipak svijet.
Slične planove i želje imaju i Sandrova braća i sestra Marija.
Dubravka Simić, pedagoginja u OŠ „Petar Kočić“, kaže da su Sigismundijevi porodica za primjer.
– Sva njihova deca su dobri đaci, kulturni, lijepo vaspitani, pametni – kaže Dubravka Simić.
Jest, divna su to djeca, ali – odoše. Već su zauzeli niski start!
U školi u Šibovskoj već decenijama se, kao izborni ili fakultativni predmet, uči italijanski. Uče ga mali Italijani, ali i Srbi. Nekad je ovaj predmet pohađao i po tridesetak djece, danas ih je samo sedmoro.
Možda i zato što je profesorica italijanskog otišla na porodiljsko, pa je mijenja profesorica engleskog. Pa se više igraju, nego što uče. A današnjoj omladini nije do igre, od malih nogu gledaju od čega se živi.
Sela nazvana po rakiji i Švabama
Kako svjedoči Mira Dalšašo, selo Štivor je dobilo ime po rakiji, šljivovici.
– Kad su naši preci došli ovamo, od svojih komšija pravoslavaca su naučili da peku šljivovicu i da je piju, ali nikako nisu uspijevali da prelome jezik sa onim „šljivov“, pa su ga prekrstili u u Štivor – priča Mira.
Kaže i da se susjedno selo Šibovska nekad zvalo Švabovska, jer su u njemu živjeli Nijemci, Švabe. Početkom Drugog svetskog rata oni su, kako kaže, dobili befel da se presele u Njemačku. Ostalo je samo staro švapsko groblje.
– I danas naši ljudi, Brane i Tina Montibeler, održavaju to groblje, jednako kao i naše italijansko – kaže Mira.
Kako je Italijanka Sandra otkrila Štivor
O Štivoru su snimljeni brojni dokumentarci i napisane mnoge knjige, a prva je u Italiji o ovom selu pisala književnica Sandra Frizera.
– Ona se krenula na more u Istru i čula na radiju da ima neko selo kod Prnjavora, gdje žive Italijani. Odustala je od mora i krenula u potragu za zemljacima. Nije u to vrijeme bilo tabli sa imenom sela. Sandra je išla od kuće do kuće i pozdravljala mještane sa „bonđorno“. Kad joj je moj pokojni tata odgovorio sa „bonđorno“, znala je da je stigla u Štivor – priča Mira Dalšašo.
Spasioci iz Italije
Franjo Rover kaže da su u vrijeme katastrofalnih poplava u BiH i Srbiji, 2014. godine, Italijani iz Trentina poslali dvije ekipe Civilne zaštite, da pomognu poplavljenima. Pošto u Štivoru nije bilo poplava, upućeni su Bijeljinu i Obrenovac i tamo spasili mnoge postradale ljude.
DRŽAVLJANSTVO
Do 1953. godine, kako svjedoče njihovi potomci, Italijani iz Štivora su imali samo italijansko državljanstvo. Kad su dobili jugoslovenski pasoš, italijanski su izgubili. I tako je bilo sve do devedesetih, kada se mala italijanska zajednica usred ratom zahvaćene BiH našla u neobranom grožđu. Pozvali su 1993. u pomoć italijanskog ambasadora iz Beograda, riješeni da svi kolektivno odu u Italiju. Skupili su pare za seobu.
– Kako smo naučili od naših komšija pravoslavaca, spremili smo gozbu za ambasadora: ispekli pečenicu, spremili rakiju i vino. A on nam kaže: dobro je vama ovdje, nema ovoga u Italiji – priča Mira Dalšašo.
Kasnije su stupili u kontakt sa italijanskom Ambasadom u u BiH i isposlovali da im se vrati državljanstvo Italije.
– Tu su prilku iskoristile i neke naše komšije, a pošto su naši sunarodnici mahom već odselili, sada u Štivoru imate više Srba, nego Italijana sa italijanskim pasošem – kaže Mira.
– U kući smo pričali samo italijanski. I moja mama Grozdana je naučila tatin jezik, kad se udala. Naša nastavnica Gordana nas je u školi učila da pjevamo italijanske pjesme, imali smo svoj hor. Imali smo i folkloni ansambl. I danas mi, žene Štivora, čuvamo tu tradiciju. Imamo nošnje, vježbamo folklor, pjevamo po kućama – priča Snježana.
Srpska info