Fikret Hadžić, poznat svima kao Hadžija, bio je običan Bošnjo koji je vodio mali ugostiteljski objekat na periferiji Lukavca u Bosni i Hercegovini.
Njegov lokal nije bio raskošan, ali je bio uredan i čist, mjesto gdje su mještani dolazili na kafu, razgovor i predah od svakodnevnih poslova i briga. Hadžija je vjerovao u red, rad, poštenje i miran život.
Međutim, njegov mir nije dugo trajao.
U lokal su počeli dolaziti nekakvi žestoki momci, braća kabadahije, u blatnjavim čizmama, bahati, nepristojni, puni oholosti i samopouzdanja. Tjerali su i ponižavali poštene goste, vrijeđali Hadžiju, krali i uništavali inventar.
Svaka njegova prigovorena riječ izazivala je njihov smijeh i kikoćanje, a godina po godina maltretiranja gomilala je u njemu nemoć, huju i tihu frustraciju.
Pravda nije dolazila. Prijave, molbe, traženje zaštite, sve je to bilo uzalud.
Fizički je napadnut 2001. godine i to je bio prelomni trenutak. Dok je ležao na podu, krvav i ponižen, mislio je:
„Ako država i zakon ne štite običnog čovjeka, ako pravda ne dolazi… šta mi drugo preostaje?“
Godine bijesa i nepravde eksplodirale su u Hadžijinom srcu.
Uzeo je skraćenu pušku papovku, i otišao do trojice braće kabadahija koji su ga godinama maltretirali i pravili budalom. Kada su ga ovi ugledali, drhtali su od straha i izgovorili riječi koje su bile pokušaj njihovog spasa:
„Nemoj Hadžija, nećemo te više dirati!“
Ali godine poniženja, gnijeva i frustracije prema nefunkcionalnom sistemu bilo je jače od njihovih riječi. Hladno je odgovorio:
„Pa i nećete…“
Tri života su ugašena, četvrti je pobjegao. Grad je zadrhtao. Komšiluk je šaputao: „Šta mu bi?“
Sud ga je osudio na 24 godine strogog zatvora. Prvih godina tvrdio je da se ne kaje, jer je smatrao da je samo izvršio ono što je ranije najavio i sam sebi obećao. Ali tišina ćelije i samoća zatvora polako su radili na njemu. Svaki dan, dok je gledao kroz rešetke, preispitivao je svoj život i postupke.
Nakon više od dvadeset godina provedenih u zatvoru, Hadžija izlazi na slobodu. Iza sebe ostavlja taj nemili i gnusni događaj a njegova jedina želja je jednostavna, zaposliti se, voziti autobus negdje po Evropi, raditi i gledati svoja posla.
Njegova priča je upozorenje da inat, kapric, gnijev i frustracija prema sistemu mogu dovesti do tragičnih odluka, ali svaka greška nosi posljedice, a život uvijek pruža priliku za novi početak.
Za neke, Hadžija je bio junak, čovjek koji je stao pred bahatost, branio svoje dostojanstvo i pokazao da običan čovjek može imati kapric i hrabrost da se suprotstavi nepravdi kad sistem zakazuje.
Njegov čin su tumačili kao odraz bosanskog inata i prava na poštovanje u svijetu gdje pravda često izostaje.
Ali za mnoge druge, Hadžija je bio zločinac, čovjek koji je uzeo zakon u svoje ruke i koji je usmrtio trojicu lokalnih đilkoša.
Njegova odluka bila je neprihvatljiva, bez obzira na dugogodišnje maltretiranje i nepravdu. Kritičari su naglašavali da prava pravda dolazi kroz zakon, a ne prolijevanje krvi.
I dok je odlazio u zatvor,
Hadžija je vrlo dobro znao da u tamnicu ne idu krupne ribe, već samo sitna boranija.Ali ponos je bio jači od svega..