Siniša Trivičević, jedan od najmlađih i najhrabrijih srpskih boraca u proteklom odbrambeno-otadžbinskom radu, poginuo je u saobraćajnoj nesreći u 46. godini života.
Više stotina njegovih prijatelja i poznanika oprostilo se od neustrašivog dječaka -vuka lavljeg srca na seoskom groblju Podgajci, u Štrpcima, kod Prnjavora.
Kako naš portal saznaje, a prema evidenciji i arhivi Boračke organizacije Prnjavor, Trivičević je imao tek 16 godina kada je stekao status srpskog borca. Pošto po zakonu nije mogao da bude mobilisan u VRS, dobrovoljno se priključio prvoj srpskoj dobrovoljačkoj jedinici tokom raspada Jugoslavije, „Vukovima sa Vučjaka“, pod komandom Veljka Milankovića.
– Siniša je bukvalno pobjegao iz školske klupe i tačno sa 16 godina i pet dana priključio se „Vukovima“ 13. aprila 1992. U odbrani Dervente imao je vatreno ratno krštenje na Simića Brdu – prisjećaju se naši sagovornici.
Ratni komandant, nasljednik legendarnog Veljka Milankovića, Miro Šikarac, u potresnom oproštajnom govoru istakao je da prerano i zlom srećom u srpsku zemlju polažu saborca koji se za nju borio gotovo svuda gdje se branilo i ratovalo.
– Istovremeno, na ponos svojih maloljetnih sinova, cijele rodbine i svih nas ostalih koji smo sa njim ratovali i poznavali ga, u njemu je bdilo i kucalo vučije i lavlje, ali iznad svega patriotsko i drugarsko srce. Zajedno smo branili srpsku nejač od „Koridora Života“ do Ozrena i Vozuće protiv mudžahedina. Sjećam se, mi „Vukovi“ smo bili na kraćem predahu, a on „uteče“ sa nekom drugom srpskom jedinicom u oslobađanje Jajca. Rijetko srčan i patriota je to bio – priča Šikarac.
Iza Siniše Trivičevića ostali su maloljetni sinovi Damjan i Njegoš, supruga Slađana, otac Nemanja, sestre Snježana i Saja, kao i ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Jedan od najmlađih i najhrabrijih srpskih junaka u zemlju je položen bez velike pompe i plotuna. Tijelo vjernog saborca njegovi ratni drugovi pokrili su ratnom zastavom.
Ninko Đurić
