Ovakav razvoj događaja ne može proći bez implikacija u Bosni i Hercegovini. Ako Hrvatska zaista preuzme lidersku ulogu u regionalnim vojnim operacijama pod okriljem NATO-a, to bi moglo imati dvostruke implikacije za Sarajevo
Iz sjedišta NATO-a i glavnih gradova regije u proteklom periodu stizale su i stižu naizgled kontradiktorne poruke. U razmaku od svega nekoliko sedmica, javnost je suočena s dva potpuno različita narativa o budućnosti misije KFOR na Kosovu. Naime, Sjevernoatlantski savez najavljuje optimizaciju i smanjenje broja vojnika, a Hrvatska, kao punopravna članica Alijanse, najavljuje upravo suprotno – snaženje svog vojnog kontingenta.
Vrhovna komanda savezničkih snaga za Evropu (SHAPE) nedavno je izašla s optimističnom procjenom. Prema njihovim analizama, sigurnosna situacija na Kosovu se kontinuirano poboljšava, što otvara prostor za postepeno smanjenje broja vojnika tokom naredne godine. Cilj je, kako navode, povratak na nivoe snaga koji su bili na snazi prije eskalacije nasilja na sjeveru Kosova u maju 2023. godine, kada je NATO hitno poslao dodatnih 1.000 vojnika.
General Aleksus G. Grinkevič, vrhovni komandant savezničkih snaga za Evropu (SACEUR), potvrdio je da su kosovske sigurnosne institucije postale sposobnije, što NATO-u omogućava “optimizaciju” prisustva bez stvaranja sigurnosnog vakuuma. Iz Brisela poručuju da misija ostaje, ali u manjem obimu jer je “posao na stabilizaciji uveliko obavljen”.
Međutim, samo nekoliko sedmica nakon ovih najava, s NATO samita u Ankari stižu drugačije vijesti. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić potvrdio je da će Hrvatska povećati broj svojih vojnika u misiji KFOR na 200, koristeći maksimalni kapacitet koji mu dozvoljava odluka Sabora
– Hrvatska smatra stabilnost u jugoistočnoj Evropi ključnim bezbjednosnim pitanjem – poručio je Anušić, ističući potrebu za snažnim prisustvom NATO-a u regiji.
Ako je situacija na Kosovu toliko stabilna da NATO planira povlačenje dijela trupa, zašto Hrvatska osjeća potrebu da pojačava svoje prisustvo? Da li su obavještajne procjene Zagreba i Brisela u potpunosti usklađene ili Hrvatska u ovom potezu vidi priliku za nešto više od same mirovne misije?
Hrvatska već duže vrijeme gradi specifične bilateralne odnose s Kosovom, ali i Albanijom. Potpisivanje memoranduma o saradnji u oblasti odbrane između ove tri države u Beogradu je dočekano “na nož”, uz optužbe da se radi o regionalnom paktu usmjerenom protiv Srbije.
Činjenica da Hrvatska pojačava vojno prisustvo u trenutku kada se veliki partneri poput SAD-a ili Njemačke fokusiraju na druga krizna žarišta, u prvom redu na Ukrajinu, ukazuje na to da Zagreb želi preuzeti ulogu svojevrsnog “lidera sigurnosti” u regiji. Kao država koja je članica i Evropske unije i NATO saveza, Hrvatska se pozicionira kao glavni proksi Alijanse na Balkanu, direktno utječući na sigurnosno stanje svojih susjeda.
KFOR na Kosovu (Foto: Anadolija)
Ovakav razvoj događaja ne može proći bez implikacija u Bosni i Hercegovini. Ako Hrvatska zaista preuzme lidersku ulogu u regionalnim vojnim operacijama pod okriljem NATO-a, to bi moglo imati dvostruke implikacije za Sarajevo.
S jedne strane, jačanje hrvatskog utjecaja unutar KFOR-a može značiti veću pažnju NATO-a na Zapadni Balkan, što je u interesu euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine. S druge strane, s obzirom na kompleksne političke odnose Zagreba i Sarajeva, posebno u kontekstu unutrašnjeg uređenja naše zemlje i pitanja Izbornog zakona, snažnije vojno-političko pozicioniranje Hrvatske u susjedstvu moglo bi se u Bosni i Hercegovini dočekati i s dozom opreza.
Pitanje koje ostaje u zraku jeste da li je “optimizacija” NATO-a zapravo samo eufemizam za prepuštanje terena regionalnim igračima. Ako jeste, Hrvatska je očito prva koja je podigla ruku da popuni taj prostor. Iako NATO pakuje dio svojih kofera, Zagreb šalje nove čizme na teren, šaljući jasnu poruku da hrvatski interes na Balkanu ne prestaje na njenim granicama.