Samo je Garda imala više od 180 poginulih za sve ove godine. I sad je netko odlučio da je gotovo. Nema više ubijanja, nema više ratovanja. Što smo se klali, klali smo se, zapisao je u svoj zatvorski dnevnik
“Kad sam vidio mnoštvo šlepera natovarenih drvetom kako prelaze Bogojevski most u smjeru Beograda, situacija mi je bila malo jasnija. I ovdje smo ga popušili i to će biti najvjerojatnije bez ispaljenog metka. Bilo mi je jasno koliko je ovdje sati. Žali bože svih onih momaka koji izginuše pred sam kraj ove odiseje”, opisao je Milorad Ulemek Legija trenutak kad je shvatio da Srbi neće moći pripojiti istočnu Slavoniju Srbiji.
Pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde u specijalnom odjelu Kazneno-popravnog zavoda Zabela u Požarevcu “guli” kaznu od 40 godina zatvora, na koliko je osuđen zbog sudjelovanja u likvidaciji srbijanskog premijera Zorana Đinđića 2003. Osuđen je i zbog sudjelovanja u likvidaciji Miloševića oponenta Ivana Stambolića te četiri člana stranke Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali.
Ulemek je prvo bio instruktor, a kasnije je unaprijeđen u jednog od zapovjednika Garde.
Legija je 1995. u Petrinji obučavao vojnike Fikreta Abdića Babe, a u zapadnoj Bosni zatekla ga je Oluja. “Probudio me je vezist i rekao da se nešto događa. Čim sam ustao, začuo sam udaljenu grmljavinu i prepoznao artiljerijsku vatru kakvu odavno nisam čuo. Poslije samo nekoliko riječi preko poljskog telefona sve mi je bilo jasno.
Hrvatska je napala Krajinu sa svih strana”, opisuje Legija početak Oluje. Zbog poraza srpskih snaga, napisao je, osjećao je strašan bijes. “Nikako nisam mogao shvatiti kako smo se našli u toj situaciji. Kasnije sam čuo kako su Hrvati bili mnogo jači i kako bi svaka borba bila uzaludna. I tad bih uvijek pomislio kako su nekad Nijemci, ustaše, domobrani i Talijani bili još jači pa su se partizani ipak borili i uspjeli nekako ostati u svojim rodnim krajevima. “Mi se ovdje nismo borili ni jedan jedini dan.
Pa, Mile Jastreb se u Vukovaru borio protiv sto puta jačeg protivnika i uspio izdržati tri mjeseca. Jesmo li mi Srbi postali tolike pičkice da se nismo mogli boriti niti jedan dan za svoje, a ne tuđe”, mozgao je Legija u ćeliji dok se prisjećao još jednog poraza koji ga je mjesecima proganjao. Nakon Oluje postavljen je za komandanta obrane Vukovara jer grad, naveo je u knjizi, nije imao nikakvu obranu. Tek poslije Oluje, “kad smo shvatili da Hrvati imaju pravu vojsku, a ne više lovačko društvo”, počeli su razmišljati o tome.
“Prvo smo pozatvarali sve kavane. Alkohol je bio stara boljka na ovim prostorima i nije Arkan bio blesav kad je najstrože zabranio njegovu upotrebu. Zbog alkohola su se u ratu događale najstrašnije tragedije. Zato je moja odluka bila beskompromisna. Nema kavana dok traju pripreme za obranu grada”, odlučio je u ljeto 1995. godine Ulemek.