
U modernom političkom narativu koji se decenijama plasira iz Zagreba, 1918. godina uporno se prikazuje kao momenat navodne „velikosrpske okupacije“, a Hrvatska kao nemoćna žrtva uvučena u zajedničku državu bez sopstvenog pristanka. Međutim, arhivska građa i materijalni dokazi preko Atlantika svedoče o potpuno drugačijoj istorijskoj istini.
Na samom kraju 1917. godine, tačnije 30. decembra, grupa hrvatskih emigranata u Čikagu povukla je istorijski potez koji ruši konstruisane mitove. Ovi ljudi, dojučerašnji podanici Austrougarske monarhije, potpuno dobrovoljno i bez ikakvog pritiska zvaničnog Beograda formirali su dobrovoljačku jedinicu pod okriljem srpske vojne misije.
Pod barjakom sa šahovnicom za ujedinjenje i otadžbinu
Koliko je ova odluka bila svesna i motivisana željom za zajedničkom slobodom, najbolje pokazuje ratna zastava koju su čikaški dobrovoljci sami sašili. Na barjaku su se našli hrvatski šahovski grb i sokolska obeležja.
Ipak, najsnažnija poruka bila je ona koju su ispisali sopstvenom rukom, jasno definišući svoj politički i ratni cilj: „ZA UJEDINJENJE I OTADŽBINU – OSVETNICI ČETE DOBROVOLJAČKE LEGIJE ‘TOMISLAV’“.
Borbe na padinama Vetrenika i počasti u Zagrebu
Nakon formiranja preko okeana, ovi hrabri ljudi prebačeni su na Solunski front. Integrisani su direktno u bataljon koji je nosio ime srpskog epskog junaka „Miloš Obilić“.
Pod komandom srpskih oficira, borci Dobrovoljačke legije „Tomislav“ razvili su svoj jedinstveni barjak rame uz rame sa srpskim trobojkama. U septembru 1918. godine, aktivno su učestvovali u žestokim borbama na padinama Vetrenika, direktno sprovodeći u delo ratne ciljeve Kraljevine Srbije i krčeći put ka slobodi domovine.
Zanimljivo je da su nakon ostvarenog ujedinjenja, ove istorijske činjenice bile opšteprihvaćene i slavljene. Hrvatski sokolski savez u Zagrebu je sa najvećim počastima primio ovaj solunski barjak iz Čikaga. Decenijama je čuvan sa ponosom, kao jasan dokaz učešća Hrvata u velikom oslobodilačkom pokretu.
Barjak legije „Tomislav“ danas ostaje neumoljiv svedok istine koja se ne može sakriti, da su Hrvati u dijaspori sami, dobrovoljno i svesno tražili ujedinjenje i zajedničku otadžbinu pod srpskom krunom. To je bio njihov sopstveni istorijski izbor!