Hrvatska i Srbija posljednjih godina intenzivno modernizuju svoje oružane snage, a sve veća ulaganja u savremeno naoružanje otvorila su pitanje da li se na prostoru dvije države razvija svojevrsna utrka u naoružavanju.
Zagreb je već uveo francuske borbene avione Rafale, a u planovima i ugovorima nalaze se i tenkovi Leopard 2A8, haubice CAESAR, sistemi HIMARS i južnokorejski Chunmoo, kao i druga savremena oklopna i bespilotna sredstva.
Posebna pažnja posvećena je raketnim i protivvazdušnim sistemima. Hrvatska je za nabavku 18 sistema Chunmoo izdvojila oko 435 miliona eura bez PDV-a, odnosno približno 850 miliona KM.
Istovremeno, ni Srbija ne odustaje od snažnog ulaganja u vojsku. Beograd je ugovorio kupovinu 12 francuskih Rafalea, dok je iz Kine nabavio sisteme protivvazdušne odbrane HQ-22 i HQ-17. Srbija je, između ostalog, uvela i izraelski raketni sistem PULS.
Veliki dio pažnje usmjeren je i na domaću vojnu industriju. Srbija razvija i proizvodi sisteme poput samohodne haubice Nora B-52, oklopnih vozila Lazar i Miloš, kao i protivvazdušnog sistema PASARS.
O intenzivnom naoružavanju dvije zemlje govorio je i vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević, koji za 24sata ovaj proces opisuje kao svojevrsnu lokalnu utrku, ali ga istovremeno smješta u širi evropski i međunarodni sigurnosni kontekst.
Kovačević upozorava na takozvanu „sigurnosnu dilemu“ – situaciju u kojoj jedna država povećanje vlastite sigurnosti kroz nabavku oružja može doživjeti kao prijetnju druga strana. Kao posljedica toga, i druga država dodatno povećava svoja vojna ulaganja.
Takav proces, prema njegovom objašnjenju, može prerasti u međusobno jačanje vojnih kapaciteta, čak i kada nijedna strana formalno ne govori o pripremama za sukob.
Hrvatska je članica NATO-a i Evropske unije, dok Srbija vodi politiku vojne neutralnosti. Uprkos različitim spoljnopolitičkim pozicijama, obje države posljednjih godina ulažu značajna sredstva u borbene avione, raketne sisteme, protivvazdušnu odbranu, oklopna vozila i bespilotne letjelice.
Zbog toga se modernizacija njihovih vojski sve češće posmatra kroz prizmu promijenjene sigurnosne situacije u Evropi i rastućih tenzija na međunarodnoj sceni.
Kovačević kao jedan od važnih političkih faktora u ovom kontekstu navodi i koncept „srpskog svijeta“, dok istovremeno naglašava značaj dijaloga, ekonomske saradnje i diplomatije u smanjenju potencijalnih tenzija između Zagreba i Beograda.