„On je naskakao na odbrane protivničke, davao golove. On je išao za pravdom da kaže da se ne može likvidirati komšija.“
Ovo je samo jedna od izjava prijatelja i komšija Gorana Čengića, čovjeka koji je u sarajevskom naselju Grbavica pokušao zaštiti komšiju Husniju Ćerimagića. Obojicu je na Trebeviću ubio Veselin Vlahović Batko, poznat i kao “Monstrum sa Grbavice“. Neki od Goranovih komšija se prisjećaju događaja iz juna 1992.
„Goran je odozgo zavikao: ‘Šta radite sa tim čovjekom, šta vam on smeta!?’, a onda je on rekao: ‘E, taman nam i ti trebaš’.“
„Drži ga lijevom rukom, a desnom mu je zavratio glavu. Ne da mu vode. U to je došao Čengić, ovoga je maloga pažljivo odgurnuo, skočio kao da je letio kroz zrak, vitak, tanak, lijep momak, doveo ga je do stola. ‘Šta je bilo?’ Neće ovaj da počne. Tek je onda počeo da plače: ‘Ne da mi vode’. Goran ga je pomilovao po glavi i kaže: ‘Slobodno ti idi po vodu, nikad te više neće napasti’.“
Goran Čengić bio je poznati sarajevski rukometaš. Te 1963., sa 17 godina, igrao je za ekipu Rukometnog kluba Bosna, kada je klub osvojio Kup Jugoslavije. Za Gordana Žigića, Goranovog saigrača, Goran je bio više od sportiste.
„Bio je predivna osoba. Imao je karizmu. Ja sam imao tu sreću i čast da igram s njim zajedno. Počeo sam igrati rukomet u Mladoj Bosni. Goran se isticao svojim ljudskim osobinama. Ne govorim zato što o mrtvima treba sve najbolje, nego što je on zaista bio takva osoba. Na kraju, to se i pokazalo – izišao je da brani čovjeka.“
Svi oni koji su na bilo koji način poznavali Gorana kažu da mu je pomaganje drugima bilo u genima. Njegov otac bio je gradonačelnik Sarajeva poslije II Svjetskog rata, a majka Nataša Zimonjić Čengić potomak je crnogorske kraljevske porodice. No, posebno mjesto u njiihovoj porodici zaslužuje bratić Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana prije oslobođenja srpske prestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije “Otpisani” dobio ime Tihi. Goranova majka Nataša kaže da njen sin ljude nije razlikovao po naciji, jer su za njega postojali samo dobri i loši ljudi.
„Goran je došao jedan dan kući i kaže: ‘Majko, ima li ikakav moj stari džemper? Došao je jedan drug u razred, primijetio sam da mu je jako loša garderoba.’. ‘Pa, dobro sine, da mu kupimo džemper ili da mu ti dadneš’. Kaže on: ‘Ne dolazi u obzir. Ja ne želim njega da povrijedim, nego, ja ću malo da se obučem slično njemu.’.“
Vladimir Čengić imao je četiri godine kada je njegov otac ubijen. Kaže kako ne voli mnogo da priča o njegovoj hrabrosti, jer je samo obavljao građansku dužnost.
„Možda će zvučati malo pretenciozno, ali nikad u životu nisam smatrao da moj otac treba da dobija neke nagrade. On je jednostavno tako odgojen, tako je naučen, ispunjavao je svoju ljudsku dužnost na šta je naučen. Ja vam to nikad u životu ne bih ni zamjerio.“
Nevladina organizacija “Gariwo” posthumno je dodijelila priznanje Goranu Čengiću za građansku hrabrost. Nažalost, to je prvi put da taj čovjek dobije neko priznanje za ono što je uradio 1992. godine. Sarajevo, grad u kojem se Goran rodio, bio poznat i priznat građanin, nikada mu se nije odužilo za ljudskost koju je pokazao. Nijedna ulica u ovom gradu ne nosi njegovo ime, pa čak ni ona u kojoj je živio i u kojoj je izgubio život braneći svog komšiju. O tome Momo Dragičević, Goranov komšija i novinar kaže:
„Ja bih bio sretan da postoji u ovom gradu ulica Gorana Čengića, trg Gorana Čengića, zbog nekih drugih, budućih Gorana, kakvih nama ovdje treba.“
Gordan Žigić dodaje:
„Ja sam bio inicijator jedne ideje da se napravi rukometni turnir ‘Goran Čengić’, i to još davne ’97.-’98., međutim, ljudi nemaju sluha za to. Ljudi koji sjede u rukometnoj federaciji nemaju jednostavno sluha za to. Niti oni pripadaju sportu, niti poznaju Gorana Čengića. Drugi put, kada su nađene kosti Gorana Čengića, zvali su mene iz rukometne federacije da ih povežem sa Goranovom majkom. Nisu znali ni gdje stanuje, ni ko mu je majka, ni broj telefona. Ništa nisu znali. To je jedan nemar.“
Nevladina organizacija “Gariwo” snimila je i dokumentarac o Goranu Čengiću. Sagovornike za film nije bilo teško naći. Momo Dragičević kaže kako je prilikom snimanja imao problem da ih zaustavi u pričanju, jer su ljudi osjetili potrebu da mu se oduže, kada već Sarajevo nije:
„Da je Aleksić Srđan, Trebinjac, koji je polučio priznanja i ulice bi po njemu nazvane i trgovi – o Goranu se takoreći nigdje ništa ne zna. Ovaj grad je poznat po tome što ostaje dužan nekim svojim značajnim ljudima. Mislim da je pravo vrijeme da se počnemo oduživati Goranu jer nam takvih Gorana i treba. Zaslužio je da ga se sjećamo, ne samo mi, nego da bude primjer odnosa među ljudima, ljudske tolerancije i ljudske hrabrosti prije svega”, zaključuje Dragičević.
Goranovo tijelo ekshumirano je nekoliko godina nakon rata.