Danas je obilježeno 30 godina od smrti 12 banjalučkih beba. Riječ je o stravičnom zločinu, kome se kumovale sankcije međunarodne zajednice, zajedno sa bahatošću lokalnih moćnika. Prošlo je četvrt vijeka od ovog stravičnog zločina, a mi ne znamo sušti fakat – da li je moglo biti spašeno 12 novorođenčadi?
Caritas Banjalučke biskupije je u to najteže vrijeme ipak nabavio potrebne boce sa kiseonikom (iz Njemačke). Međutim, lokalne (tada još paravojne) formacije uzele su boce “za svoje potrebe”, kakve god one bile.
U intervju za Srpskainfo biskup Franjo Komarica govorio je o kiseoniku koji je dopremljen u Banjaluku.
Novinar: Vi ste ovdje, dakle i vi lično i Biskupija i Karitas, u ratu, kad je bilo najteže, mnogima pomogli da prežive. Da li je istina da ste 1992. obezbijedili kiseonik za bebe u porodilištu, ali da je taj kiseonik otet, pa nikad nije stigao u bolnicu?
Komarica: To je opštepoznata stvar, ali se uporno javno prećutkuje. Božje čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb.
Tamo je bio Miljenko Aničić, direktor „Karitasa“, sa konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banjaluku bez kiseonika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kiseonika ugrožene novorođene bebe.
Miljenko je nekako sakupio osam boca kiseonika i dobio dozvolu da ga dopremi u Banjaluku. Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformisani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kiseonik i odnijeli ga.
Novinar: Pa zna li se gde je taj kiseonik završio? Je li stigao u porodilište?
Komarica: Ne znam. Ispada da nije stigao u porodilište, jer su te bebe stradale. Neko sigurno zna šta se desilo. Ali, meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki. Volio bih da neku od njih sretnem, da kažem: draga mama, ja vas ne poznajem, ali žao mi je, pokušali smo pomoći.
Novinar: Zašto se o tome šuti?
Komarica: Pitajte vi to one koji to prećutkuju. Ali, činjenica je da smo mi, građani, tada uspjeli ono što nisu uspjele ni vojske, ni politika, ni međunarodna zajednica. Ali, eto, nismo uspjeli da spasimo djecu.
Hvala vam što ste se toga sjetili, ali to je samo jedan od primjer, kada se prećutkuje i gura u zaborav ono što je dobro.
Banjaluka 24