Nevjerovatna priča
Tokom rata, dok su mnogi tražili spas, Halid je u svom stanu u Stuttgartu primio čak dvadeset izbjeglica. Kako je ispričao Sejo Sexon, “malo ko bi to uradio bez pompe, reklame ili interesa – Halid je to činio iz čiste ljudskosti.”
Njegova dobrota nije stala ni godinama kasnije. Kada su poplave 2014. godine pogodile Bosnu i Hercegovinu, Halid je otvorio vrata svog motela „Bešlić“ u Semizovcu i smjestio ljude koji su ostali bez krova nad glavom. „Nek’ se ljudi smjeste, imaju gdje prespavati, sve ćemo riješiti“, rekao je tada.
Čovjek koji je ostavio svjetlo i kad su se reflektori ugasili
Priče o Halidovim dobrim djelima su bezbrojne. I kada se reflektori ugase, njegova svjetlost ostaje. Njegova skromnost i briga za ljude nadahnuli su načelnika Sokoca da najavi podizanje spomenika u Knežini, u znak zahvalnosti čovjeku koji nikada nije zaboravio svoj narod.
U vremenima kada su skromnost i dobrota sve rjeđe, priče o Halidu Bešliću podsjećaju zašto je ovaj legendarni pjevač bio mnogo više od muzičara. Među brojnim pričama koje govore o njegovom karakteru, jedna se posebno izdvaja — ona o zimskim danima u njegovom rodnom kraju podno Romanije, kada je Halid, zabrinut za svoje komšije, ponudio da im pošalje helikopter s hranom.
Tu priču, zabilježenu u putopisu Josipa Mlakića, ispričao je mještanin Pero Budeša, koji živi u Halidovom zaseoku Vrapci.
„A Halid… čovjek i po, kažem ti! Neke godine iznenadi nas snijeg, ovdje ga zna biti i dva metra, zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: ‘Pero, imate l’ šta jest’? Mogu ja zamoliti da podignu helikopter, da vam izbace šta vam treba do proljeća, samo reci!’ Ljudina, eto ti!“, prisjeća se Pero.
Knežina, selo podno Romanije iz kojeg potječe Bešlić, zimi zna biti potpuno odsječena od svijeta. Upravo tada, kako mještani pričaju, Halid je uvijek pokazivao svoje pravo lice – skromnog, velikodušnog i iskreno zabrinutog čovjeka.
Ne gleda on ko je koje vjere i nacije, već ko je kakav čovjek. I ne stidi se svog kraja, ovih livada gdje je odrastao“, dodao je Pero, pokazujući na mjesto gdje je Halid kao dječak znao igrati se i pjevati.
Halidov otac Mujo Bešlić, zidar i čovjek iz naroda, bio je njegov prvi uzor. Pero se prisjetio kako mu je Mujo pomagao graditi kuću i učio ga svakom zanatu. Upravo u toj skromnoj kući, kako priča, „zakmečao je i mali Halid, mada se čini da je odmah raširio ruke i zapjevao“.
Čovjek iz naroda koji nije zaboravio korijene
Mještani pričaju da je Halid redovno posjećivao rodno mjesto, donosio poklone, raspitivao se za zdravlje i nikada nije dolazio praznih ruku. Za njih, on nije bio “zvijezda”, već njihov Halid – isti onaj momak iz Knežine, koji nikada nije zaboravio odakle je krenuo.
Tokom rata, dok su mnogi tražili spas, Halid je u svom stanu u Stuttgartu primio čak dvadeset izbjeglica. Kako je ispričao Sejo Sexon, “malo ko bi to uradio bez pompe, reklame ili interesa – Halid je to činio iz čiste ljudskosti.”
Njegova dobrota nije stala ni godinama kasnije. Kada su poplave 2014. godine pogodile Bosnu i Hercegovinu, Halid je otvorio vrata svog motela „Bešlić“ u Semizovcu i smjestio ljude koji su ostali bez krova nad glavom. „Nek’ se ljudi smjeste, imaju gdje prespavati, sve ćemo riješiti“, rekao je tada.
Čovjek koji je ostavio svjetlo i kad su se reflektori ugasili
Priče o Halidovim dobrim djelima su bezbrojne. I kada se reflektori ugase, njegova svjetlost ostaje. Njegova skromnost i briga za ljude nadahnuli su načelnika Sokoca da najavi podizanje spomenika u Knežini, u znak zahvalnosti čovjeku koji nikada nije zaboravio svoj narod.