Izvor: Večernji HR
Toga Aprila 1971-e Jelić je odbacio savezništvo Hrvata sa “Zapadnim prijateljima” optuživši Zapad da surađuje s Jugoslavijom. Pozvao je ustaški orijentiranu emigraciju na suradnju s hrvatskim komunistima u zemlji i zajamčio da SSSR nema ništa protiv obnove hrvatske države i podijelio prve “hrvatske putnice”.
Danas će mnogi proruski orijentirani kritičari optužiti Zapad da je rušio Jugoslaviju uz pomoć fašističke emigracije.
Jedan od takvih je i Tvrtko Maras, suradnik od Rusa podupiranog portala logicno.com iz Brčkog. On je u ponedjeljak 16. listopada, vezano za obljetnicu ubojstva Brune Bušića, a komentirajući status Maria Marinića s izmišljenom izjavom Brune Bušića, kako će “doći vrijeme kad će nas pljačkati naši”, napisao:
Bušić to možda nije napisao, ali je to odrađivao za svoje zapadne pokrovitelje. Upravo je on sa svojom klikom prizivao zapad da okupira Jugoslaviju, da bi u porobljenom ostatku kvislinški sluge radili ono što rade danas. Gluposti o njegovom ljevičarstvu i sličnim bajkama se danas plasira kao dio rehabilitacije primitivne i krvave ustaške bagre u inozemstvu. Na tu se bagru, po izjavi u intervjuu, žalio i Vice Vukov, navodno su mu prijetili da će ga ubiti jer ne želi širiti ustašku propagandu kroz svoje pjesme. Mario Marinić, ove godine nema Konzumovih bonova jer je mudroserna malograđanština s televizije izvisila od onih kojima je ovakvim citatima držala političku štangu. No mudroserna malograđanština uvijek nađe način, obično malo stisne kajiš i pričeka novu vlast. Mudroserna malograđanština je kao i religijska zajednica: uvijek za nešto može dobro poslužiti, a plaćicu prihvati kakva već je u datom trenutku.
Koliko Maras i slični ništa ne znaju ili ne žele znati o povijesti hrvatske emigracije, dovoljno govori i činjenica da se ne usude dati komentar na očevidne stvari koje je danas lako pronaći na internetu.
Dokumentirano je obilježavanje 30-godišnjice uspostave NDH u u Münchenu 1971. u organizaciji Hrvatskog narodnog odbora na čelu s dr. Brankom Jelićem. Istodobno u Jugoslaviji je trajalo hrvatsko proljeće. Branko Jelić, kojeg se smatralo jednim od utemeljitelja ustaškog pokreta, ali kojeg su Britanci od 1940-1945. držali interniranog na Otoku Man, u to je vrijeme bio jedan jedan od glasovitijih političkih vođa u emigraciji. Obilazio je kontinente pozivajući na rušenje Jugoslavije. Toga travnja 1971-e Jelić je odbacio savezništvo Hrvata sa “Zapadnim prijateljima” optuživši Zapad da surađuje s Jugoslavijom. Pozvao je ustaški orijentiranu emigraciju na suradnju s hrvatskim komunistima u zemlji i zajamčio da SSSR nema ništa protiv obnove hrvatske države i podijelio prve “hrvatske putnice”.
Za dr. Branka Jelića piše se i da je financijski pomagao ubacivanje terorističke skupine tzv bugojanske skupine u Jugoslaviju 1972.
Branko Jelić se ponovno odselio, u München. Udba je i tamo uskoro uspjela infiltrirati svoga suradnika u njegovu blizinu. To je bio agent Centra SDS Osijek pod pseudonimom “Boem”, kojeg je na vezi držao inspektor u Hrvatskoj. Branko Jelić je preminuo 31. svibnja 1972. od posljedica trovanja, neposredno pred početak Bugojanske akcije, koju je financijski i organizacijski pomagao.
Suradnik UDBA-e i Jelićev tajnik, a kasnije tajnik njegova brata Ivane, bio je, naravno, Krunoslav Prates.
Čelnica “hrvatskog proljeća”, Savka Dapčević Kučar, u svojoj autobiografskoj knjizi “71 HRVATSKI SNOVI I STVARNOST” osvrće se i na djelovanje Tome Sedle, u HNO-u, bliskom braći Jelić, a kasnije zajedno s Tomislavom Krolom, ključnim čovjekom koji je HNO uključio u HDZ. Savka Dapčević Kučar piše za Sedlu da je provokator, agent UDBA-e, kojeg je prevrbovala jedna strana tajna služba. Ona tvrdi da je djelovanje HNO-a i ubacivanje “bugojanske skupine” u zemlju 1972. bio alibi za tadašnji vrh partije što je ugušio “hrvatsko proljeće”.
Sedlo i Velimir Tomulić su još početkom sedamdesetih uz djelovanje u HNO-u, pokrenuli i vlastitu stranku “Savez hrvatskih komunista u inozemstvu” (SHKUI). Tvrdili su da ih podupire SSSR te da blisko surađuju s partijskim vodstvom “hrvatskog proljeća”.
Spomenutog Sedlu, Josip Manolić je ovlastio 1990. da zastupa hrvatske interese u Moskvi, o čemu je isti javno priložio ovlaštenje i fotografije s ministrom vanjskih poslova Ruske federacije Andrejom Kozirjevim.
Velimir Tomulić je devedesetih radio u SIS-u kod Josipa Perkovića i bio je ubačen kod Dobroslava Parage da ga nagovori na vojni udar protiv Franje Tuđmana, za što navodno da ima podršku CIA-e.
«Dok sam bio predsjednik Vrhovnog suda a Vekić ministar unutarnjih poslova, pozvao me je da dođem k njemu. Tom mi je prigodom uručio krivičnu prijavu protiv Dobroslava Parage. U njoj se tvrdilo da Dobroslav Paraga ruši ustavni poredak. Pogledao sam je i rekao Vekiću da se prije svega čudim da ministar policije podnosi tu prijavu a drugo da ona ne sadrži elemente kaznenog djela za koje Paragu terete. Odmah mi je sinulo da to od njega traži Tuđman. Jer kako bi se inače takav predmet uopće našao kod ministra unutarnjih poslova ? Rekao sam tada Vekiću neka poruči Tuđmanu da ne ide u taj progon. Tog istog dana navečer ili već sutradan, Tuđman je na televiziji objavio da je pokrenut kazeneni progon protiv Parage. U vrijeme dok je Dobroslav Paraga bio u pritvoru, Tuđman me je pozvao k sebi i rekao mi «Nisam zadovoljan s Vašim radom i radom Vašeg suda, navodeći kao razlog da Dobroslav Paraga nije smio biti pušten iz pritvora.
S funkcije predsjednika Vrhovnog suda razriješen sam, nakon što na traženje gospodina Manolića da se Dobroslav Paraga ne pusti iz pritvora, nisam htio postupiti po tom traženju. Da je Tuđman tražio da se Paraga ne pusti iz pritvora osobno mi je rekao gospodin Manolić. Prilikom mojeg posljednjeg razgovora s Tuđmanom , kad je Paraga već bio pušten iz pritvora, rekao mi je je: Vi rušite državu, a ja je stvaram. Kako je Paraga mogao biti pušten iz pritvora? Pa on je agent CIA-e!»
Vjekoslav Vidović citiran u zahvali Dobroslava Parage povodom smrti.
Josip Manolić u svojoj drugoj biografskoj knjizi “Špijuni i domovina” na stranici 113. otvoreno piše da su Velimir Tomulić i Tomo Sedlo bili “prosovjetski emigratni”.
Vijest o ulasku skupine (bugojanske) na tlo Jugoslavije pojavila se među hrvatskim emigrantima kada je “Fenix” dokrajčen, 4. srpnja 1972. u Berlinu. Velimir Tomulić, sekretar Saveza komunista Hrvatske u izbjeglištvu i njegov predsjedavajući Tomo Sedlo, skupini daju još jedan naziv – “brigada Andrija Hebrang”. S malim zakašnjenjem oglasila se “Obrana” glasilo Hrvatskog narodnog otpora iz Madrida koje prenosi pamflet berlinskih prosovjetskih emigranata.
Nećak Velimira Tomulića, Marin, od strane Josipa Manolića bio je ovlašten za nabavke oružja Hrvatskoj od Rusa a vrijeme međunarodnog embarga. On je prošle godine u Večernjem listu opširnije o tome pričao.
– Rusi su znali da to što prodaju ide u Hrvatsku, a u nekoliko navrata otvoreno su rekli: “Mi ne možemo odbiti Francuze.” Francuska država otvorila nam je Rusiju i sva skladišta naoružanja u zemljama u kojima su Rusi imali takva skladišta – kaže Tomulić. – Zbog svega što je za nas napravila za vrijeme rata, Rusija ne zaslužuje da joj sada nekritički uvodimo i produljujemo sankcije. Bili su naši prijatelji i saveznici. Samo apeliram na to da se ne zaboravi – zaključuje ovaj francuski Hrvat.