Prošle su skoro 24 godine, a Martin Šarić još uvijek svaki dan nađe vremena prisjetiti se neke anegdote, riječi ili jednostavno slike svog starijeg brata Mirka. Mirko je imao 21 godinu kada je ujutro 4. aprila 2000. odlučio sebi oduzeti život u sobi kuće koju je dijelio s roditeljima.
Šarići su porijeklom iz Hrvatske, ali su rođeni u Argentini. Mirko je bio jedna od velikih nada argentinskog fudbala. Imao je osigurano mjesto u prvoj ekipi San Lorenza, a čak je i Real Madrid dao ponude da ga potpiše. No, njegovi psihički problemi uspjeli su ga odvesti na krivi put i gurnuti ga preko ruba.
“Ako je mentalno zdravlje još uvijek tabu tema u fudbalskim klubovima, zamislite kako je bilo govoriti o depresiji prije 21 godinu. U prošlosti niti jedan klub nije imao psihologa i ako ste spomenuli da imate psihičkih problema, tretirali su vas kao luđaka”, ispričao je Martin Šarić.
Martin se prisjetio da je Mirko u mjesecima koji su prethodili samoubistvu doživio tri važna događaja koji su narušili njegovo mentalno zdravlje.
Prvo, pretrpio je ozbiljnu povredu koljena zbog koje nije igrao. Dobio je i rezultat DNK testa koji je pokazao da dijete koje je navodno dobio s partnericom nije njegovo.
I na kraju, bio je upleten u pravni spor zbog saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao
“Jedan od problema koje je moj brat uvijek imao bio je taj što nije mogao razumjeti da postoje ljudi koji namjerno povrijeđuju druge ne razmišljajući o posljedicama. On zapravo nije mogao razumjeti zlo”, rekao je Martin.
“Neposredno prije smrti doživio je nesreću u svom automobilu. Došlo je do sudara i njegovo je vozilo otišlo prema trotoaru gdje je udarilo u automobil parkiran ispred kuće.”
“Kada je vlasnik tog vozila izašao, bacio se preko auta moga brata i požalio se da je on povrijeđen u nesreći.
“Na dan kada je počinio samoubojstvo, moj brat je morao ići svjedočiti o tome na sudu.”
U trenutku samoubistva Mirko je bio sam sa svoja dva roditelja. Njegovo troje braće i sestara, s kojima je bio vrlo blizak, više nisu živjeli kod kuće.
Tada sam igrao za ekipu Sportivo Luqueno, u Paragvaju. Nazvala me jedna od sestara i rekla mi da je Mirko u jako lošem stanju, da me treba i da odmah dođem u Argentinu.”
“Napokon sam čuo vijest preko prijatelja koji me vozio na aerodrom u Asuncion. Došlo mi je da sve polomim.”
U dobi od 22 godine Martin se odlučio preseliti i igrati fudbal u Hrvatskoj, domovini svojih roditelja, gdje je osnovao porodicu i ostao skoro deceniju.
Martin je živio u inozemstvu dvanaest godina prije nego što se vratio u svoju zemlju.
“Kada sam se preselio u Hrvatsku, mogao sam tugovati za onim što se desilo s mojim bratom i početi slagati svoj život i uživati u njemu. Nisam išo kod psihologa jer im nisam vjerovao.
Išao mje moj brat pa se opet ubio. Ali barem sam mogao izgraditi vlastiti život. U hrvatskom fudbalu više nisam bio Mirkov brat. Postao sam Martin Šarić.”
Kada su mu bile 32 godine, Marti se povukao iz nogometa. Danas sa 44 godine radi kao fudbalski menadžer i prodaje elektornsku opremu kao što su LCD uređaji i slično.