Građanima Bosne i Hercegovine je dosta zveckanja oružjem i poziva na rat.
To je jasno iz njihovih reakcija na apel veterana iz tri vojske koje su ratovale u BiH od 1992. do 1995. godine, a koji traže da se svi zajedno suprotstavimo govoru mržnje i pozivima na rat.
„Među ljudima, van javne sfere, mi razgovaramo i svakodnevno nailazimo na podršku. Međutim, nakon pokretanja peticije, moram reći da sam donekle iznenađen, kao i članovi mog tima, reakcijama koje su uslijedile u javnom prostoru. Dobili smo ogromnu podršku ljudi koji su nam se javljali na razne način, putem SMS poruka, emaila, komentara na društvenim mrežama, pa i poziva našim aktivistima sa željama da se uključe i pridruže naše aktivnostima, što nam je još veći motiv za rad. Vidjeli smo da u ovoj zemlji obični ljudi cijene mir i žele da rade na izgradnji mira i ubuduće“, kaže u razgovoru za Buku Spasoje Kulaga, ratni veteran i predsjednik udruženja Pravi požar, koje stoji iza brojnih aktivnosti čiji je primarni cilj pokretanje dijaloga između ratnih veterana i mladih, a koji su i pokrenuli ovu peticiju, koja je samo na FB profilu BUKA magazina dobila više od 14.000 reakcija – lajkova, komentara, a podijeljena je na stotine puta.
Kulaga kaže da su veterani pokretanje peticije smatrali svojom dužnošću i obavezom, obzirom da se se u našoj zemlji u posljednje vrijeme u javnom diskursu prečesto mogla čuti riječ rat: „Smatrali smo da nešto moramo poduzeti kao grupa ljudi koja je na svojoj koži osjetila sve užase rata i njegove posljedice“.
Inače, Udruženje pravi požar je do sada održalo 130 radionica u okviru programa “Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva” (KUVI), na kojima govore o svojim ličnim ratnim iskustvima nastojeći srušiti predrasude prema “onima sa druge strane”, izgraditi kritički odnos prema ratu i skorijoj ratnoj prošlosti, raditi na razumijevanju ratne traume i njenih posljedica na učesnike rata, njihove porodice, ali i cijelo društvo.
„Mladi su zainteresovani za naše priče, čuli su priču iz svoje lokalne zajednice, a kada dođemo mi sa svojom pričom iz drugih dijelova BiH, oni žele to da čuju, žele da postave pitanje kako je bilo živjeti u tom dijelu zemlje, šta se to tamo dešavalo, zašto se dešavalo, na koji su način su podnijeli rat, kako je bilo njihovim porodicama, kako je bilo na samoj liniji ratišta, kakve su posljedice ostale nakon tih ratnih dešavanja, kako danas žive sa tim posljedicama i kako gledaju na budućnost. Mladi postavljaju životna pitanja, na koja do tada nisu mogli dobiti odgovore. Tako da kroz naše radionice često razbijamo predrasude o drugom i drugačijem. To nas ohrabruje, jer živimo u zemlji gdje imamo mnogo predrasuda jedni prema drugima. Mladi razumiju i često, veoma često u našim veteranima vide samo ljude koji su prošli ratni pakao i koji se danas bore da normalno žive i da na jedan način doprinesu izgradnji mira“, priča za BUKU Kulaga.
Na pitanje da li velika zainteresovanost mladih za dijalog i ogromna podrška koja je uslijedila nakon pokretanja peticije, zapravo znače da ima nade za Bosnu i Hercegovinu, naš sagovornik kaže da u to iskreno vjeruje jer, ako se pitaju „obični“ građani, rijetko ko od njih razmišlja ili želi neki novi rat. „Postoje drugarstva, prijateljstva, ljudi se posjećuju, pomažu, rade zajedno i vidim da taj dio funkcioniše. Uzdam se u ratne veterane, da će ih biti još koji pozivaju da se u ovoj zemlji živi jednim normalnim životom, bez zveckanja oružjem i bez prijetnje ratom, jer oni znaju šta je rat. Svi su u ratu izgubili. Često se upitam gdje bi nam bio kraj da da nismo izgubili tolike živote u BiH, a to je preko 100 hiljada ljudi, nestale još tražimo, ogroman broj povrijeđenih ljudi… Gdje bi nam bio kraj da rata nije bilo, da smo živjeli, radovali se, da su se rađale nove generacije, a ne da se i 26 godina nakon rata mi borimo sa traumama, PTSP-om, posljedicama. O onome što nisam doživio teško mogu pričati, ali o gubitku tolikog broja uglavnom mladih ljudi, o životu sa invaliditetom… i zaista kome treba više rat u ovoj zemlji“, pita se Kulaga.