Priča o Branki Đukić, osamnaestogodišnjoj djevojci iz sela Meteha kod Plava, decenijama se prepričava kao jedna od najtragičnijih priča sa prostora bivše Jugoslavije.
Branka je 2. septembra 1975. godine krenula u Peć kako bi se upisala u četvrti razred gimnazije. Nakon povratka autobusom do Čakora, morala je dio puta da nastavi pješke.
Na putu su je, prema tadašnjim navodima i sudskim zapisima o slučaju, presrela dvojica mladića. Uslijedio je pokušaj seksualnog napada, a Branka je uspjela da im se otrgne i pokuša pobjeći.
Tokom bjekstva je pogođena iz vatrenog oružja i teško ranjena. Napadači su pobjegli, ostavljajući je na putu.
Narednog dana njen otac Rade krenuo je da je traži. Pronašao je kćerku mrtvu i odnio njeno tijelo kući.
Slučaj je ubrzo dobio sudski epilog. Dvojica optuženih proglašena su odgovornima za zločin, a tokom procesa izrečene su teške kazne.
Međutim, 4. decembra 1975. godine, na dan izricanja presude, dogodio se novi zločin koji je ovu tragediju učinio poznatom širom tadašnje Jugoslavije.
Brankin otac Rade Đukić uspio je da u sudnicu unese pištolj. Kada je pronašao trenutak, pucao je na dvojicu optuženih. Jednog je usmrtio, dok je drugi preživio zahvaljujući brzoj intervenciji policije.
Rade je nakon hapšenja navodno kratko rekao:
„Drugačije nijesam mogao.“
Njegov postupak izazvao je ogromnu pažnju javnosti. Protiv njega je prvo izrečena stroža kazna, ali je nakon žalbe djelo drugačije pravno kvalifikovano i Rade Đukić je na kraju osuđen na pet godina zatvora.
Uslijedila je i velika peticija građana kojom je traženo njegovo oslobađanje. Prema dostupnim podacima, peticiju je potpisalo oko 75.000 ljudi, dok su njegovu odbranu preuzeli beogradski advokati Veljko Guberina i Milan Vujin.
Brankini posmrtni ostaci kasnije su preneseni u Spuž, gdje je sahranjena 1991. godine.
Od njene smrti prošlo je više od pet decenija, ali priča o Branki Đukić i dalje ostaje dio sjećanja na jedno teško vrijeme. Njena tragedija, kao i događaji koji su uslijedili nakon nje, ostavili su dubok trag u porodici Đukić i javnosti bivše Jugoslavije