Vučić bi mogao dobiti ono što je godinama pokušavao postići – da svi žele Srbiju, a da Srbija ne mora u potpunosti pripadati nikome.
Nakon prvog strateškog dijaloga SAD-a i Srbije u Washingtonu i nastavka vojne saradnje s Nacionalnom gardom Ohaja, postaje sve jasnije da Srbija više nije samo još jedna balkanska država s kojom Amerika održava diplomatske odnose. Beograd se pokušava pretvoriti u važnog američkog partnera u regiji, a takav zaokret otvara mnogo više pitanja nego što ih trenutno daje odgovora.
Posebno je zanimljivo što se sve događa u trenutku kada Aleksandar Vučić i dalje održava bliske odnose s Moskvom i Pekingom, dok istovremeno pokušava učvrstiti veze s Washingtonom i Evropskom unijom. Ako je ranije bilo moguće govoriti o srpskom balansiranju između velikih sila, sada se otvara mogućnost da Beograd od tog balansiranja napravi još moćniji politički instrument.
Drugim riječima, Vučić bi mogao dobiti ono što je godinama pokušavao postići – da svi žele Srbiju, a da Srbija ne mora u potpunosti pripadati nikome.
Prvi strateški dijalog SAD-a i Srbije održan je 17. jula u Washingtonu. Ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić predstavio ga je kao podizanje odnosa na nivo strateškog partnerstva. Razgovaralo se o odbrani, energetici, infrastrukturi, tehnologiji, 5G mrežama, svemiru i drugim oblastima, a potpisan je i memorandum o energetskoj infrastrukturi i regionalnoj energetskoj sigurnosti.
Nije prošlo mnogo vremena, a stigao je i novi primjer vojne saradnje. U Prokuplju su Vojska Srbije i Nacionalna garda Ohaja održale zajedničku inženjerijsku vježbu. Na papiru je riječ o tehničkoj saradnji, ali u političkom smislu poruka je mnogo veća.
Saradnja Vojske Srbije i Nacionalne garde Ohaja traje od 2006. godine i tokom posljednje dvije decenije obuhvatila je različite oblasti, od vojne obuke i inženjerstva do medicine, sajber sigurnosti, civilne zaštite i priprema za međunarodne misije.
Sada se ta saradnja odvija u potpuno novom političkom kontekstu. Washington više ne razgovara s Beogradom samo o pojedinačnim projektima. Otvara se prostor za dugoročnije partnerstvo. A upravo tu počinje priča koja bi mogla biti veoma neugodna za ostatak Balkana.
Amerika želi Srbiju, a Srbija želi sve
Srbija već godinama vodi politiku u kojoj gotovo svaka velika sila ima svoje mjesto. Rusija je važna zbog energije i političke podrške. Kina je važna zbog investicija, infrastrukture i tehnologije. Evropska unija je najvažniji ekonomski partner i izvor velikog dijela evropskog novca. Sjedinjene Države su ključne u sigurnosnom i političkom smislu.
Beograd nijedna vrata ne zatvara do kraja.
Za Vučića je to idealna situacija.
Što se više Washington približava Beogradu, to Srbija ima više prostora da od Moskve, Pekinga i Bruxellesa traži dodatne ustupke. Što više velikih igrača želi Srbiju na svojoj strani, to je cijena Beograda veća. I upravo je to razlog zbog kojeg američko približavanje Srbiji može proizvesti sasvim suprotan efekat od onoga što Washington možda želi.
Amerika želi smanjiti ruski i kineski utjecaj u Srbiji.
Vučić bi američko približavanje mogao iskoristiti da poveća vlastitu pregovaračku moć prema svima.
To je suština problema.
Vučić dobija Washington kao novu kartu
Godinama je Beograd koristio svoju geopolitičku poziciju kako bi izbjegao potpuno svrstavanje. Sada bi toj politici mogao biti dodat još jedan element – američka podrška.
Ako Washington Srbiji ponudi više investicija, sigurnosne saradnje, tehnologije i političkog kontakta, Beograd će dobiti novu međunarodnu težinu. A kada država dobije veću težinu, ona obično ne postaje skromnija. Upravo suprotno. Srbija bi mogla zaključiti da je trenutak da još snažnije insistira na vlastitim regionalnim interesima.
Tu se otvara pitanje Kosova.
Kosovo je prvi veliki test
Teško je govoriti o strateškom partnerstvu Washingtona i Beograda, a ignorisati Kosovo.
Srbija Kosovo smatra dijelom svoje teritorije, dok su Sjedinjene Države među najvažnijim državama koje su podržale njegovu nezavisnost. To je ogromna razlika koju nijedan memorandum o energetici ne može izbrisati.
I upravo zato je posebno značajno što se strateški dijalog Washingtona i Beograda odvija u trenutku kada je dijalog Washingtona i Prištine suspendovan.
To ne znači da je Amerika promijenila politiku prema Kosovu.
Ali znači da Beograd sada dobija direktniji pristup američkom političkom vrhu i mogućnost da svoje interese plasira iz mnogo povoljnije pozicije. Ako se taj trend nastavi, Vučić bi mogao dobiti ono što mu je godinama bilo potrebno – više prostora u Washingtonu za vlastitu verziju regionalne politike.
Bosna i Hercegovina mora posebno gledati šta se događa
Za Sarajevo bi ova situacija trebala biti mnogo više od diplomatske vijesti iz Washingtona.
Srbija je ključni politički partner Republike Srpske i godinama ima snažan utjecaj na političke procese u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, vlasti u Banjoj Luci nastoje održavati što čvršće veze s Beogradom.