Nakon što je danas objavljen tekst o porodici Dijane Milanović koja je priključena na ECMO aparat na Univerzitetsko kliničkom centru Republike Srpske (UKC RS) i njihovoj borbi da Dijanu transportuju na kliniku u Ljubljani zbog transplantacije pluća, njen suprug, Goran Milanović, ispričao je za „Aloonline.ba“ agoniju koju Dijanina porodica proživljava već mjesec dana.
– U subotu, 6. novembra, nakon prisutnih simptoma otišli smo porodičnom ljekaru koji ju je poslao na Paprikovac da uradi snimak pluća i krvnu sliku. Tada je ustanovljena obostrana upala pluća koja je zahvatila 10 odsto ovog organa. Dali su joj intravenozno terapiju kortikosteroida i poslali kući rekavši da dolazi na terapiju svaki dan. Stanje se pogoršalo te sam 8. novembra zahtijevao da se hospitalizuje jer temperatura nije spadala – rekao je Goran.
Dijana je hospitalizovana. Tada počinje patnja ove mlade žene i njene porodice
– Tokom boravka gore, slala je rodbini i prijateljima poruke da se osjeća jako loše te da ne može izdržati. Sutradan me nazvala uplakana njena mama i pitala da li mi se javljala Dijana jer je njoj poslala poruku da će se ubiti, da će se baciti kroz prozor, da umire na silu, da je niko ne obilazi i da se nema kome obratiti… Nestalo joj kiseonika i imala je visoku temperutu. Tražila je u hodniku nekoga da joj pomogne, kada je naišla na osobu pitala ju je ko joj može pomoći. Rekla je da ne zna, okrenula se i otišla. Dijana je nekako pregurala noć, nakon silnih dozivanja, neko je došao.
Nakon prebrođene takve noći, priča Goran, rodbina i on su insistirali da Dijana kaže ljekarima da je pregledaju i urade novi snimak pluća.
– Urađeni su novi nalazi te snimak pluća koji je pokazao da je upala zahvatila 80 odsto pluća. Došli su sa Intenzivne njege, prebacili je gore i tada prestaje svaki vid komunikacije sa njom. To u normalnim državama nije slučaj. Kasnije su mi pisali ljudi koji su prošli slične situacije i koji su rekli da su do zadnjeg dana, do priključka na respirator, bila sa srodnicima u komunikaciji.
Dijanino stanje se naglo pogoršalo
Tada je prestao svaki vid komunikacije sa Dijanom koja je još bila svjesna, ali je počelo svakodnevno zvanje klinike u vrijeme koje je određeno za to.
– Svaki dan sam zvao kliniku, uvijek kažu „stanje nepromijenjeno, svjesna je, jede“ . Svaki put sam naglašavao da ću o svom trošku kupiti lijekove ukoliko ih oni nemaju, a da Dijani mogu pomoći. Novembra 13, između 12 i 13 časova kada se dobijaju informacije, javila mi se doktorica koja je rekla da je stanje nepromijenjeno ali da je juče pukla plućna maramica. Ostao sam u šoku jer su mi dan prije, kada sam zvao, rekli da je stanje nepromijenjeno. A sada mi kaže da je pukla maramica? Ponovo sam naglasio da ćemo nabaviti kakav god lijek da treba i ma gdje god da se nalazi, na šta je doktorica odgovorila potvrdno i kazala da imaju sve.
Međutim, istog dana, Goran je dobio poziv da se stanje pogoršalo i da mora doći na UKC.
– Istog dana, oko 17 časova, dobio sam poziv da se stanje naglo pogoršalo, da je moraju prikopčati na aparat te da dođem gore i sve će mi objasniti. Kad sam došao, vidio sam je kroz prozor, nije se pomjerala. Kazali su mi da su je intubirali sat vremena prije mog dolaska i da je proces trajao dva sata. Tada mi je doktorica kazala da je stanje otkad je kod njih došla bila sve gore i gore, a meni su govorili da je stanje isto, nepromijenjeno, da je svjesna i jede. Doktorica mi je objasnila kako funkcionše taj aparat te da će odmah umrijeti ako je ne priključe. Objasnila je da postoji mogućnost krvarenja i infekcija te da zbog toga moram potpisati papire da je na svoju odgovornost stavljam na aparat. Prihvatio sam jer je ipak postojala neka šansa.
Dijana je priključena na ECMO aparat, stanje svaki dan i dalje nepromijenjeno.
-Kada sam vidio da je situacija totalno ozbiljna, da ne govore tačne infromacije te da nema promjene, počeo sam da se raspitujem i tada dođem do saznanja da je situacija baš ozbiljna. Dva i po dana od priključivanja na aparat, kada sam zvao, javio se doktor Saša Dragić. Pitao sam da li se Dijani mogu dati neki lijekovi koje sam istražio, on je rekao da je za to sve kasno. Upitao sam što se nije davalo do sada, rekao je da nalazi nisu upućivali na to da je potrebno davati takve lijekove – priča Goran.
Tada mu je spomenuo i transplantaciju pluća, slamku spasa za koju se Goran uhvatio.
– Rekao sam da će porodica sve omogućiti, te da novac nije problem. On mi kaže da je to u regionu nemoguće, da to niko nije uradio, možda negdje neko u „dalekom bijelom svijetu“ (citat). Nisam imao mira, istraživao sam dalje. Došao sam do saznanja da to rade određene klinike u Evropi. I dalje zovem svaki dan u 12 i dobijam informacije da je stanje isto, nepromijenjeno. Nakon sedam dana, ponovo pitam za transplantaciju pluća. Dobijam sličan odgovor, da je to nemoguće, da niko u regionu ne radi.
Stanje je bilo „nepromijenjeno“ dvadesetak dana
– Trećeg decembra, kada sam zvao, stanje i dalje nepromijenjeno. Tada sam rekao: Slušajte doktorice, nisam ja lud, ne može stanje svaki dan biti isto i da se nešto nije promijenilo. Moja supruga leži gore 20 dana. Govorili ste mi stalno da je stanje nepromijenjeno, a onda ste mi treći dan kazali da se stanje naglo pogoršalo. Ona je kazala „Pa da, tako je to kod korone“. Rekao sam joj da se mane priče o koroni. Stanje je iz dana u dan bilo sve lošije, tako mi je rečeno kad sam došao potpisati papire. Što znači da nije naglo već da je bilo iz dana u dan ali da je taj dan kulminiralo, a meni su govorili da je stanje nepromijenjeno. Zahtijevao sam i od nje transplantaciju, rekla je da ide vikend te da prije ponedjeljka ne može ništa reći jer nema doktora. Istakla je da to nije jednostavno i da nismo u Eurotransplant zoni. Rekao sam joj da ne trebaju brinuti o tome jer je Dijana državljanin Srbije, a Srbija je u toj zoni. Oni samo neka kontaktiraju klinike. Ona je pitala koje sam klinike kontaktirao.
– Kontaktirao sam Kliniku za hirurgiju medicinskog univerziteta i Opštu bolnicu u Beču koji su jedni od vodećih stručnjaka u svijetu kada je u pitanju transplantacija pluća. Kontaktirao sam ih, rekli su da naš UKC treba njih kontaktirati te da pošalju dokumentaciju i sve. Zatim, kontaktirao sam kliniku u Zagrebu koja je u saradnji sa klinikom u Beču. Stigao sam i do klinike LMU (Ludwig Maximilian University of Munich) u Minhenu. Posljednja koju sam kontaktirao je klinika u Ljubljani gdje su mi kazali da im se naši doktori moraju javiti.
Jednom, dok sam zvao informacije, stanje je i dalje, standardno, bilo nepromijenjeno. Ponovo sam naglasio, ako postoji neki lijek i ukoliko njima nešto fali, da me obavijeste, kupiću ga o svom trošku.
– Kada smo završavali razgovor i kada sam krenuo spustiti slušalicu, doktorica je rekla još samo nešto i pitala me da, ukoliko sam u mogućnosti, nabavim barem jednu ili dvije ampule jednog lijeka a treba ih šest, dodavši da će oni taj lijek možda sutra imati u apoteci. Rekao sam da stižem za pet minuta, da spremi recept i da ću donijeti to. Kada sam pročitao recept, vidio sam da se radi o lijeku Albumin, nečemu što treba za ECMO aprat koji je drži u životu. A oni su rekli da će možda sutra to stići u njihovu apoteku.
I sutradan kada je zvao, kazali su da je stanje nepromijenjeno.
– Od drugog doktora dobijam iste informacije, stanje nepromijenjeno, sve isto kao i prethodnih dana. Rekao sam da sam juče razgovarao sa doktoricom i ukratko ga uveo u priču. I njemu sam kazao da želim da se radi transplantacija. On je odgovorio da nije čuo da je neko u regionu to uradio iako sam ispričao da sam stupio u kontakt sa klinikama. Uporno se vodio pričom da to nije izvodljivo i da on kao doktor nije čuo za to ali je rekao da će obavijestiti dr Peđu Kovačevića kao i doktorica iz razgovora prethodnog dana. Peti decembar, nedjelja, zovem ponovo, stanje nepromijenjeno. Opet govorim da sam se čuo sa drugim doktorima i da se želim vidjeti sa dr Kovačevićem kako bih ženu prebacio u Ljubljanu. Rečeno mi je da nazovem sutra u 9 ujutru i da tražim doktoricu s kojom sam pričao taj dan, Milku Jandrić, te da će mi reći kada da dođem na UKC.
„Da li ti je rečeno kad je stavljena na taj aparat da će umrijeti“
Sutradan je pozvao UKC u 9 ujutro kako su mu kazali, tražio je pomenutu doktoricu ali su mu rekli da ona nije tu.
– Ispričao sam šta mi je rekla za dr Peđu Kovačevića, a oni su kazali da je on na sastanku. Nakon sastanka, nazvao sam Peđu i rekao da hoću da se vidimo i porazgovaramo o svemu. On je rekao da ne može jer ima puno posla. Insistirao sam da mogu kad god njemu odgovara, i prije i poslije posla ako treba, jer to ne može preko telefona. Rekao mi je da može i preko telefona te da kažem šta treba. Objasnio sam da želim da se mojoj supruzi uradi transplantacija pluća te da je potrebno da se pošalje dokumentacija klinici u Ljubljani. On je rekao da je za to kasno sada, da su joj i ostali organi napadnuti. Rekao sam da sam i ranije to predlagao i govorio, a on me upitao „da li ti je rečeno kad je stavljena na taj aparat da će umrijeti“! Ja sam mu odgovorio da mi nije to rečeno. Onda mi je on rekao da mi jeste to rečeno i da je ono tada sjedio sa mnom, dok sam potpisivao papire. Ja sam ga pitao „Vi ste sa mnom sjedili?“ On je odgovorio potvrdno. Rekao sam mu da on nije sa mnom sjedio, a on je uporno tvrdio da jeste. I tako smo se ubjeđivali dok mu nisam rekao da nisam sjedio sa njim već doktoricom Biljanom Zlojutro. Zastao je i rekao „dobro, mi smo se sutradan vidjeli i pričali.“ Odgovorio sam mu da to nije tačno i da se nismo vidjeli otkad je priključena na aparat i da od tada pokušavam stupiti s nim u kontakt. Na to je rekao je da su oni od prvog dana znali u kojem će to smjeru ići, ali su mislili da će se situacija preokrenuti jer je u pitanju mlada osoba.
Goran kaže, da je i dalje insistirao da se šalje dokumentacija u Ljubljanu.
– Tada mi je rekao da Ljubljana mora njima, to jeste njemu poslati faks sa zahtjevom da pošalju dokumentaciju jer je to strogo povjerljiv dokument. Pitao sam ga da li to znači da ja treba da nazovem Ljubljanu i tražim od doktora da pošalju faks. On je rekao da. Kazao sam da će to biti učinjeno i završili smo razgovor.
Goran je sa doktorima iz Ljubljane stupio u kontakt
– Stupio sam u kontakt sa doktorima, uveo ih u problematiku. Rekli su mi da ljekari iz UKC treba da stupe u kontakt sa doktorom Matevžom Harlanderom. Doktori iz Ljubljane su kazali da nemaju komentar na svu situaciju i da su doktori dužni da, ukoliko su došli do nivoa u kojem ne mogu više ništa učiniti, a pogotovo kad je u pitanju mlad život, da oni sami moraju kontaktirati druge kinike koje mogu napraviti novi korak te da o tome obavijeste i porodicu što naši doktori nisu učinili.
U toku današnjeg dana, kao što smo već objavili, Goran je poslao mail upravi UKC-a i čitavom odjeljenju Klinike intenzivne medicine na nehirurške grane.
– U kratkim crtama objasnio sam tok situacije, upitao zašto nisam dobijao stvarne infromacije te zašto oni ne žele da pošalju Dijaninu dokumentaciju jer je to njihova obaveza, a pravo porodice je da je prebaci u neku drugu kliniku ako smatramo da je to za nju najbolje. Dobijam nekompletan odgovor gdje dr Peđa Kovačević govori da je potrebno da se formalno-pravnim putem molbom obratim direktoru UKC-a da bi oni poslali dokumentaciju u Ljubljanu – navodi Goran.
Za kraj, Goran ističe da ne može vjerovati na kakav način pokušava spasiti suprugu i majku njihove jednogodišnje bebe.
– Nema epiteta i riječi, još nisu izmišljeni, kojima bih nazvao osoblje tog odjela. Ne mogu vjerovati da ovakvim načinima moram pokušavati ženi da spasim život. Pravo porodice je da možemo zahtijevati da se ona prebaci u neku drugu kliniku ako mi to želimo, a njihova obaveza je, ako smo već stupili u kontakt sa klinikom, da pošalju dokumentaciju te da se uđe u taj proces. Više nije pitanje dana ili sata, već minuta i sekundi. Sve je ovo zbog loše komunikacije i zbog toga što ne govore stvari onakve kakve jesu. Javljaju mi se mnogi ljudi koji dijele ista iskustva – zaključio je za „Aloonline.ba“ ogorčeni Goran.
UKC
Redakcija „Aloonline.ba“ kontaktirala je saradnika za odnose s javnošću UKC-a Republike Srpske Željka Derajića koji je rekao da ne može da razgovara i spustio slušalicu, nakon čega je poslao poruku da je na sastanku i da imamo službeni mail.
Nakon toga, poslali smo im mail.
Uslijedio je ovakav odgovor.:
ALO ONLINE.BA